Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2990/17 (S.L.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2990/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2990/17, rješavajući apelaciju S.L., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S.L.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 059770 16 Rev od 28. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hakija Kurtović advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)broj 65 0 P 059770 16 Rev od 28. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Općini Centar preda u posjed ispražnjene poslovne prostorije, koje se nalaze u Sarajevu i da isplati tužitelju iznos od 17.275,80 KM na ime dospjele a neplaćene zakupnine za period od oktobra 2007. godine zaključno sa augustom 2008. godine, kao i da mu isplati iznos od 100.390,41 KM na ime dospjelih rata preuzetog duga sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da naknadi tužitelju štetu u vidu izmakle dobiti u iznosu od 23.358,00 KM za period od septembra 2008. godine zaključno sa januarom 2010. godine. Osim toga, predmetnom odlukom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništave odredbe tačke VIII Ugovora o zakupu poslovnih prostorija zaključenog dana 2007. godine, dok je stavom trećim izreke presude protivtužba u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti Izjave apelanta koju je dao pred Službom za upravu Općine Centar, odbačena.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su tužitelj i apelant dana 11. januara 2007. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Sarajevu. Vrhovni sud je, također, naveo da je, između ostalog, tačkom IV ugovora utvrđena visina zakupnine (1.374,00 KM mjesečno), a tačkom VIII ugovoreno da je apelant, kao zakupac, dužan izmiriti i preuzeti dug u iznosu od 85.990,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u 36 jednakih mjesečnih rata, uz redovno plaćanje mjesečne zakupnine, a koji dug je apelant preuzeo od M.M. na temelju Ugovora o ustupanju osnivačkih prava, te se istim obavezao da će preuzeti dug od M.M. na ime cijene zakupa i isplatiti ga tužitelju. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant nije plaćao zakupninu u ugovorenom roku i ugovorenim iznosima, a niti preuzeti dug. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj na osnovu tačke XV pomenutog ugovora o zakupu sačinio Izjavu o odustanku od Ugovora, za koju je nesporno među strankama da je apelant primio, pa je tako ugovor o zakupu prestao i prije isteka vremena na koji je zaključen. Vrhovni sud je ukazao da po odustanku od ugovora apelant nije predao tužitelju poslovni prostor slobodan od lica i stvari nego isti nastavio koristiti, zbog čega tužitelju pripada pravo na predaju poslovnog prostora, te naknada koristi koju je apelant ostvario korištenjem njegovog poslovnog prostora bez postojanja pravnog osnova za svoju djelatnost kao štetu pričinjenu njemu. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti osnovan, pozivajući se na odredbe čl. 5. stav 2., 19., 27., 28. i 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te odredbe čl. 446., 448. i 450. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO). U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da činjenica da je apelant sa M.M. zaključio Ugovor o ustupanju osnivačkih prava, te istim preuzeo platiti dug na ime cijene zakupa poslovnog prostora i nastavio koristiti poslovni prostor do isteka zakupnog odnosa sve do zaključenja novog ugovora o zakupu sa tužiteljem, nema za posljedicu imovinsku korist koju ima u vidu odredba člana 13. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (kojim je propisano da je ništav sporazum kojim je jedna strana obećala imovinsku korist drugoj strani u cilju da ova njoj ili kome drugom izda poslovne prostorije u zakup). Prema stavu Vrhovnog suda, navedena činjenica ima karakter i dejstvo samo radnje preuzimanja duga koja se vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, a na koji je apelant pristao. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je preuzimanjem duga apelant samo stupio na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobodio obaveze ustupanjem osnivačkih prava, iz kojeg preuzimanja tužitelj nije stekao nikakvu korist, a kako je preuzimanje duga zakonom dozvoljena radnja, onda se ne može smatrati da je tačka VIII ugovora o zakupu ništava. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da tačka VIII predmetnog ugovora nije ništava ni sa aspekta primjene odredaba člana 141. ZOO koje se odnose na zelenaški ugovor (kojima je propisano da je ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti), jer ako je apelant kao preuzimalac duga smatrao da postoji nesrazmjera u davanju u odnosu na preuzeti dugplaćanje zakupnine za osnivačka prava u firmi Dondolo (koja se za preuzeti dug ustupaju), onda je takve prigovore mogao samo istaći prema osnivaču M.M. i tražiti poništenje tog ugovora, a što apelant nije učinio.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO. Apelant smatra da je pogrešan zaključak suda da je za tužitelja nastupila šteta u vidu izmakle koristi. Osim toga, apelant smatra da je od strane tužitelja bio primoran, da bi zaključio ugovor o zakupu i dobio predmetne poslovne prostorije, obećati plaćanje tuđeg duga, pa je prema apelantovom mišljenju ovakva odredba ugovora o zakupu ništava jer je suprotna odredbama člana 13. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je apelant obavljajući svoju djelatnost ostvarivao korist korištenjem tužiteljevog poslovnog prostora bez postojanja pravnog osnova, što predstavlja osnov za naknadu štete za izmaklu dobit. Ustavni sud u ovakvom zaključku Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Nadalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da je bio primoran obećati plaćanje tuđeg duga prije nego što je sa tužiteljem zaključio ugovor o zakupu, Ustavni sud zapaža da apelant u vezi sa ovim ponavlja identične navode koje je isticao ranije u postupku pred Vrhovnim sudom, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud u svojoj odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2990/17 (S.L.) | Sudska praksa | Aktio