Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4764/15 (V. P.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4764/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine u predmetu broj AP-4764/15, rješavajući apelaciju Velimira Pržulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Pržulja, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005361 15 U od 21. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Pržulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 005361 15 U od 21. oktobra 2015. godine. Apelant je 23. maja 2016. godine dostavio podnesak Ustavnom sudu.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Granične policije Sarajevo broj 17-06-2-34-11-/36 od 3. novembra 2014. godine utvrđeno je da apelantu kao policijskom službeniku Granične policije Bosne i Hercegovine prestaje radni odnos i da automatski gubi status policijskog službenika 31. decembra 2014. godine sa navršenih 40 godina penzijskog staža. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Savjeta Ministara Bosne i Hercegovine - Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1-237- 1/14 od 18. decembra 2014. godine.
3. Apelant je podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine u kojoj je zatražio da se navedena rješenja ponište, te da se vrati na posao i da mu se isplati naknada štete po osnovu neisplaćenih plata. Prema informacijama u spisu predmeta, postupak povodom te tužbe je u toku. Postupak u kojem je donesena osporena presuda Okružnog suda
4. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 1180608056 od 29. januara 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju uz obrazloženje da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje ovog prava shodno odredbama 178. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakona o PIO) odnosno da u 2015. godini nema navršenih 56 godina i osam mjeseci života.
5. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1180608056 od 10. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, uz konstataciju da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.
6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Fonda PIO, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 12 0 U 005361 15 U od 21. oktobra 2015. godine.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbama člana 41. Zakona o PIO propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Dalje naveo je da su članom 42. stav 1. istog zakona propisani slučajevi kad osiguranik nema navršene godine života koje se traže u članu 41. Zakona o PIO (65 godina), pa se takav uslov ublažava tako što se za starosnu penziju propisuju uslovi od 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Takođe, naveo je da su članom 178. Zakona o PIO pojedinačno određeni uslovi za svaku kalendarsku godinu, pa kako je apelant predao zahtjev u 2015. godini, kao uslov pored penzijskog staža od 40 godina, određen je uslov od 56 godina i 8 mjeseci života. Okružni sud je konstatovao da konkretnom slučaju apelant upravo ne ispunjava uslov koji se odnosi na godine života, zbog čega nije ni postojao zakonski osnov za utvrđivanje prava na starosnu penziju odnosno za utvrđivanje mjesečnog iznosa starosne penzije. Okružni sud je istakao da su u tužbi kao razlozi kojima se osporava zakonitost drugostepenog rješenja, navedene povrede međunarodnih pravnih akata koji štite prava građanina stečena po osnovu radnog odnosa, odnosno socijalnog osiguranja. U vezi sa tim, Okružni sud je ukazao da nije sporna međunarodna zaštita stečenih prava po osnovu rada, ali se ocjena zakonitosti pravnog akta u upravnom sporu može samo vršiti u odnosu na propise domaćeg zakonodavstva, u ovom slučaju samo u odnosu na važeće propise iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske.
8. Apelant je u apelaciji tvrdio da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. (a), (i) i (ii) i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povredu navedenih prava apelant je vidio u nemogućnosti ostvarivanja prava na penziju u smislu postojećih zakonskih rješenja. Naime, apelant je ukazivao na neusaglašenost između državnog Zakona o policijskim službenicima i entitskog Zakona o PIO, uslijed koje, kako je tvrdio, apelant i ostali policijski službenici koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj, za razliku od policijskih službenika koji imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne mogu ostvariti pravo na starosnu penziju sve dok uz uslov navršavanja 40 godina penzijskog staža, ne ostvare i drugi uslov, a to je navršavanje određenog broja godina života. Smatra da je uslijed toga neopravdano lišen prava na penziju dok ne navrši određene godine života, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona.
9. Apelant je u podnesku od 23. maja 2016. godine naveo da je u međuvremenu od dana podnošenja apelacije donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 103/15, a stupio na snagu 1. januara 2016. godine, u kojim je odredbama člana 4. Zakona predviđeno je da pravo na starosnu penziju ima policijski službenik kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Apelant je takođe naveo da mu je, prema navedenom zakonskom izuzetku, omogućeno da počev od 1. januara 2016. godine ostvari pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života ali tvrdi da će to pravo moći ostvarivati samo ubuduće. S obzirom na to smatra da je žrtva povrede ustavnih prava u periodu od 31. decembra 2014. godine, kada mu je prestao radni odnos, do 1. januara 2016. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO.
10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:
"(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.".
Član 22.
Ovaj zakon objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske", a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da je osporenom presudom Okružnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Fonda PIO, a kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja o odbijanju apelantovog zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Pri tome, obrazloženo je da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje ovog prava u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o PIO jer, iako je navršio 40 godina penzijskog staža, nema dovoljan broj godina života. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporenu odluku ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima sa Zakonom o PIO, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da su organi uprave i Okružni sud svoje odluke detaljno obrazložili pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je donesen nakon podnošenja apelacije, apelantu dakle omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona, koji je donesen nakon osporenih odluka, proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, suprotno tvrdnji apelanta da će to pravo moći ostvariti samo ubuduće, tj od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona i PIO, jer mu novi zakon omogućava ostvarivanje ovoga prava od dana ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na koja se pozvao a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman