Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/17 (A. K.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2647/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2647/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Kneževića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Knežević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 077180 17 Kž od 21. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 077180 17 Kž od 21. aprila 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja opojnih droga iz odredaba člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje krivično djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 mjeseci.
2. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant polovinom oktobra 2015. godine, u Bijeljini prodao jedan paketić opojne droge marihuane upakovanu u pvc foliju, za iznos od 10,00 KM licima G. P., A. M. i M. Đ., iako je znao da se radi o opojnoj drogi marihuani koja se nalazi na listi opojnih droga i da je njen promet zabranjen, dakle neovlašteno je nabavio i prodavao supstance koje su proglašene za opojne droge. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da nije došlo do povrede prava na odbranu i bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje su po apelantovom stavu učinjene na način da je prvostepeni sud odluku o krivici zasnovao na izjavama svjedoka G. P., A. M. i M. Đ. iz istrage, a da nije prihvatio kao vjerodostojne dokaze iskaze ovih svjedoka date na glavnom pretresu u kojima su svjedoci odstupili od prvobitnih tvrdnji i dali opravdane razloge za promjenu iskaza. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka dati tokom istrage izvedeni kao dokaz na glavnom pretresu od strane zastupnika optužbe, u skladu sa odredbama člana 288. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), te da je prvostepeni sud bio ovlašćen da iskaze date tokom istrage koristi kao zakonite dokaze koje je s pravom ocijenio kao vjerodostojne. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da prema načelu slobodne ocjene dokaza iz odredaba člana 15. ZKP, pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Okružni sud je ukazao da je obaveza suda da dokaze izvedene na glavnom pretresu cijeni savjesno, kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana, kako je to propisano odredbama člana 295. stav 2. ZKP. Okružni sud je istakao da je od strane prvostepenog suda izvršena savjesna i brižljiva analiza, te cijenjeni iskazi, kako iz istrage, tako i iskazi sa glavnog pretresa, na osnovu koje ocjene ovih dokaza prvostepeni sud pravilno prihvatio kao vjerodostojne izjave svjedoka iz istrage, a pravilno odbacio njihove bitno izmijenjene iskaze sa glavnog pretresa i razloge koje su ponudili za promjenu iskaza (svjedoci naveli da su njihove izjave iz istrage uzete primjenom psihičke prisile, da su bili izloženi maltretiranju i da su im službena lica sugerisala šta trebaju izjaviti na zapisnik). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao potpuno jasne i uvjerljive razloge zbog kojih je prihvatio kao vjerodostojne iskaze date u toku istrage (prvostepeni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika, kao i iskaza saslušanog policijskog službenika M. B., proizilazi da su izjave svjedoka u cijelosti uzete u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku, da su svjedoci propisno poučeni i opomenuti u vezi davanja iskaza, da im je po završenom saslušanju ponuđeno da pročitaju i iznesu primjedbe, nakon čega su lično potpisali zapisnike. Takođe, prvostepeni sud je naveo da su detalji koji se odnose na mjesto i vrijeme kupovine droge, količinu i cijenu, navođenje nadimaka i telefonskih brojeva koje koriste, takvi detalji koji su mogli biti poznati samo tim svjedocima, pa je nelogično da su službena lica navodila te detalje i nagovarala svjedoke da ih unesu u zapisnik, jer im te pojedinosti nisu mogle biti poznate. Prvostepeni sud je istakao da svjedoci na glavnom pretresu nisu pružili uvjerljive i opravdane razloge zbog kojih su izmijenili svoje iskaze, te da su iskazi dati u istražnom postupku bili jasni i određeni oko svih detalja koji su mogli biti poznati samo njima i da su iskazi podudarni u svim bitnim tačkama).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da su iskazi svjedoka dati u toku istrage nezakoniti, kontradiktorni, nelogični i nekonzistentni i ne nude osnov za činjenična utvrđenja u pogledu činjenica do kojih je došao prvostepeni sud. Apelant navodi da je odluka o njegovoj krivičnoj odgovornosti zasnovana na nedopustivo niskom standardu dokazivanja, a da iskazi iz istrage nisu potkrepljeni drugim dokazima. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjene odredbe ZKP. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali je te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sudu obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze navedenih svjedoka koji su dati u istrazi, odnosno zašto nije prihvatio izmijenjene iskaze tih svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, što je kao pravilno prihvatio i Okružni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman