Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3243/17 (L. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3243/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3243/17, rješavajući apelaciju Luke Tulumovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Luka Tulumović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 092476 17 Gž od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Luka Tulumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 092476 17 Gž od 18. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 092476 15 P od 1. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (P. T.) da otkloni razloge za izlijevanje oborinskih voda sa svoje parcele u apelantovu parcelu tako što će iznaći tehničko rješenje za odvođenje oborinske vode sa obje parcele, te da tuženi o svom trošku popravi oštećenja na fasadi apelantove kuće koja su nastala izvođenjem radova od strane tuženog ili da mu isplati novčanu protivvrijednost tih radova, kao i da mu isplati određeni novčani iznos na ime radova i materijala za izvođenje drenažnih radova i betoniranja staze između apelantove kuće i AB sokla tuženog i da tuženi na postojeći betonski sokl postavi ogradu cijelom dužinom betonskog sokla.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Osnovni sud odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da apelant zasniva tužbeni zahtjev na činjeničnim navodima da su on i tuženi vlasnici susjednih nekretnina na kojima su izgradili porodične stambene zgrade, da je tuženi između njihovih parcela sagradio ogradu-zid visine 2,40 m, da je apelant pokrenuo postupak inspekcijskog nadzora zbog visine postavljene ograde i da je tuženi porušio sve do betonskog parapeta. Zatim, da se nakon toga oborinske vode sa parcele tuženog slijevaju na apelantovu parcelu, te da je rušenjem ograde (čije rušenje je na zahtjev apelanta naložila građevinska inspekcija jer tuženi nije imao lokacijske uslove) oštećena fasada na apelantovoj kući. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da prema nalazu vještaka građevinske struke ne postoji mogućnost da se i nakon rušenja ograde-zida oborinske vode slijevaju sa parcele tuženog na apelantovu parcelu, s obzirom da visina izgrađenog sokla za ogradu (prema stanju na licu mjesta) onemogućava prolazak vode. Pored toga, Apelacioni sud je ukazao da prema utvrđenim činjenicama do oštećenja fasade na apelantovoj porodičnoj kući nije došlo rušenjem ograde-zida (vizuelnim pregledom na licu mjesta vještak građevinske struke je zaključio da su oštećenja na fasadi, vidljiva na osam mjesta, nastala uslijed mehaničkog udara čekićem ili drugim čvrstim predmetom i pucanjem površinskog dijela fasadnog bojenog maltera i da oštećenja nisu nastala uslijed nepažnje prilikom rušenja ograde, jer bi se vidjele drugačije vrste i oblici oštećenja na fasadi). Isto tako, Apelacioni sud je naveo da je prilikom rušenja ograde građevinski materijal pao na parcelu tuženog, a ne na apelantovu parcelu. S tim u vezi, Apelacioni sud je konstatovao da prema odredbama člana 196. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zaštitu od oborinskih voda apelant može tražiti od tuženog ako oborinske vode dolaze sa zemljišta tuženog, kada se cijeni prekomjernost imisije i šteta koju ona nanosi (kao pretpostavke dopuštenosti imisije), dok naknadu štete, nastale na njegovoj porodičnoj stambenoj zgradi, apelant može tražiti od tuženog u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, ako su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno da je šteta nastala, da je tuženi odgovoran za štetnu radnju zbog koje je nastala šteta i da postoji uzročna veza (koju mora dokazati oštećeni) između štetne radnje i štete kao posljedice i koje se pretpostavke moraju ispuniti kumulativno da bi postojala odgovornost tuženog za štetu. Apelacioni sud je naveo da se obaveza ograđivanja nekretnine može naložiti tuženom, u skladu sa odredbama člana 188. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ali obzirom da je pretpostavka za izgradnju ograde dobijanje lokacijskih uslova, takvo postupanje tuženog po nalogu za izgradnju nije moguće bez tih uslova.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kako u pogledu slijevanja vode na apelantovu parcelu, tako i u pogledu oštećenja na fasadi apelantove kuće. Osim toga, apelant smatra da je osnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na postavljanje ograde cijelom dužinom betonskog sokla između parcela, a u smislu odredaba člana 188. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3243/17 (L. T.) | Sudska praksa | Aktio