Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3623/17 (V. J.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3623/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3623/17, rješavajući apelaciju Vlade Jotića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Jotić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 V 022808 16 Rev od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Jotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mašića, kojeg zastupa ZAK Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 25. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 V 022808 16 Rev od 1. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 V 022808 Gž 2 od 7. juna 2016. godine kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 V 022808 14 V 2 od 12. juna 2015. godine u dijelu u kojem je za nekretnine (preciznije označene u izreci prvostepenog rješenja) eksproprisane Rješenjem Republike Srpske, Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove, PJ Gradiška od 9. aprila 2010. godine, upisane na apelantovo ime sa 1/1 dijela, određena pravična novčana naknada u iznosu od 263.561,00 KM, dok je žalba predlagača (Republika Srpska) djelimično uvažena u dijelu odluke o troškovima postupka te je obavezan predlagač da isplati apelantu troškove postupka u iznosu od 4.887,60 KM umjesto iznosa od 25.760,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da su naprijed navedenim rješenjem od 9. aprila 2010. godine eksproprisane apelantove preostale nekretnine, a da između stranaka nije zaključen sporazum o naknadi pred organom uprave. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, utvrdio pravičnu naknadu u iznosu od 229.184,00 KM, koji iznos je uvećao u procentu od 15%, odnosno za 34.377,00 KM i obavezao predlagača na isplatu ukupnog iznosa od 263.561,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 55. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 112/06, 37/07, 110/08) propisano da će se lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzeti u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kada se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi imali u vidu apelantove lične i porodične prilike (da se apelant i članovi njegove porodice bave isključivo poljoprivredom, da imaju plastenike i da prodaju povrće na pijaci, da niko od članova porodice nije u radnom odnosu, starosnu dob apelanta (72 godine) i njegovo zdravstveno stanje), te zaključili da apelantu pripada pravo na uvećanje utvrđene naknade po osnovu njegovih ličnih i porodičnih prilika. Vrhovni sud je naveo da utvrđenje nižestepenih sudova nije sporno, već da li je pravilno utvrđena visina pripadajućeg uvećanja po ovom osnovu. S obzirom da je do eksproprijacije preostalih nekretnina došlo na apelantov zahtjev, te da je sam apelant tokom postupka pred prvostepenim sudom zahtijevao uvećanje upravo u procentu od 15% i imajući u vidu utvrđene lične i porodične prilike apelanta (prema apelantovoj izjavi na zapisnik od 12. juna 2012. godine u vlasništvu ima 70 duluma zemlje koju obrađuje), Vrhovni sud je naveo da je od strane nižestepenih sudova pravilno utvrđen korektivni faktor u procentu od 15% koji će apelantu sa utvrđenom naknadom omogućiti uspostavljanje ranijeg ekonomskog stanja. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi u odnosu na odluku drugostepenog suda vezano za troškove postupka, iz razloga što je za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud visinu pripadajućih troškova utvrdio primjenom tarifnih brojeva 3, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te da je drugostepeni sud u skladu sa odredbama člana 397. stav 1. i 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku pravilno odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji, odnosno da činjenice koje se moraju uzeti u obzir prilikom utvrđivanja povećane naknade za eksproprisane nekretnine nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri, pa je primjenom korektivnog faktora od 15%, a ne od 30% ugrožena materijalna egzistencija apelanta i njegove porodice. Takođe, apelant je iskazao nezadovoljstvo u dijelu odluke o troškovima postupka.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio odluke nižestepenih sudova u odnosu na primjenu korektivnog faktora od 15%, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, kao i drugostepeni sud naveli propise na osnovu kojih su donijeli odluku o troškovima postupka (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i Zakon o parničnom postupku), tako da Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena tih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman