Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2943/17 (N. Z.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2943/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2943/17, rješavajući apelaciju Neli Zlatković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Neli Zlatković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Pr 022970 16 Pžp od 20. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neli Zlatković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 11. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Pr 022970 16 Pžp od 20. aprila 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 33. stav 2. tačka 9. Odluke o lokalnim i nekategorisanim putevima i ulicama na području opštine Novi Grad i člana 36. Zakona o komunalnoj policiji pa joj je za prekršaj iz člana 33. stav 2. tačka 9. Odluke o lokalnim i nekategorisanim putevima i ulicama na području opštine Novi Grad, uz primjenu člana 55. Zakona o prekršajima Republike Srpske izrečena uslovna osuda sa utvrđenom novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, dok je za prekršaj iz člana 36. Zakona o komunalnoj policiji izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je komunalna policija Opštinske uprave Novi Grad, postupajući po apelantičinom zahtjevu, izvršila komunalno inspekcijski nadzor, o čemu je sačinila zapisnik i konstatovala da se iz stambenog objekta P.J., odnosno iz njene septičke jame na njenom posjedu, izlijevaju fekalne vode koje nisu tretirane hlorom u putni kanal. Takođe, da je konstatovala da vlasnik septičke jame ne posjeduje hlorinator na septiku i dokument o redovnom održavanju, da je u trupu puta izgrađen cijevni propust putem kojeg oborinske i površinske vode otiču pored kuće apelantice, a koja je zatvorila propust, čime je još više pogoršala navedeni problem. Prvostepeni sud je dalje naveo da je Opštinska uprava Novi Grad donijela rješenje od 8. juna 2015. godine kojim je naredila P.J. da izvrši čišćenje septika, da ugradi holorinator, pribavi dokument o evidentiranju održavanja i spriječi ispuštanje otpadnih i drugih voda na putno zemljište, te je istovremeno naredila apelantici da izvrši čišćenje ulazne cijevi betonskog propusta na putu, odnosno da omogući oticanje vode sa puta. Pri tome, prvostepeni sud je naveo da iz izjave sanitarnog inspektora proizalazi da je dva puta išla u kontrolu izvršenja rješenja te utvrdila da je P.J. djelimično izvršila rješenje s obzirom da nije mogla nabaviti hlorinometar, ali je redovno vršila pražnjenje septičke jame i tretiranje iste hlorom, dok apelantica nije izvršila rješenje tj. nije odčepila cijev koju je začepila odnosno nije omogućila oticanje vode koja se zadržavala u rigolu pored puta.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan žalbeni navod apelantice da je učinjena bitna povreda prekršajnog postupka, koja se manifestuje u tome da je prvostepeni sud neopravdano odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) propisano da će sudija odbiti izvođenje dokaza ukoliko zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. S obzirom na to da je branilac apelantice predložio da se kao dokaz izvede uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke koji će na licu mjesta utvrditi da li se fekalne vode izlijevaju na nekretninu apelantice, uz pozivanje na ročište sanitarnog inspektora opštine Novi Grad koji će će na licu mjesta utvrditi da li se radi o fekalnim i otpadnim vodama, a da je usmenom pretresu izvedeno dovoljno dokaza na okolnosti izlijevanja otpadnih i fekalnih voda, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio predmetni uviđaj iz razloga ekonomičnosti i efikasnosti postupka, u skladu sa članom 278. stav 2. ZKP RS, koji se u prekršajnom postupku primjenjuje na osnovu člana 105. stav 3. ZKP RS. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 106. stav 1. ZP RS propisano da je pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica koje nije vezano ili ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud upravo na osnovu slobodne ocjene, pravilno zaključio da je apelantica izvršilac navedenog prekršaj, prvenstveno iz izjava svjedoka (da nisu imali problema sa odvodnim otpadnim vodama dok nisu došli novi vlasnici i začepili kanal), a koje navode je potvrdila i apelantica i njen suprug (da su začepili cijev kako im ne bi smrdjelo, kao i da apelantica nije postupila po rješenju komunalne policije). Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji krajnja nužda jer je apelantica sama skrivila tu opasnost i samim tim narušila raniju strukturu odvodnog kanala. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da nije opravdan stav suda što nije prihvatio izvođenje dokaza na licu mjesta uz prisustvo vještaka i sanitarnog inspektora, te da je sud bezuslovno poklonio vjeru komunalnim policajcima i njihovim rješenjima, kao i izjavama svjedoka. Nadalje, smatra da se eskulpira P.J. od ispuštanja fekalnih voda i od začepljenja septičke jame, te da je čudan stav suda da se apelantica ne može pozvati na krajnju nuždu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman