Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3550/15 (I. O.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3550/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3550/15, rješavajući apelaciju Ismaila Omeragića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. studenog 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ismaila Omeragića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 034699 15 Kž od 6. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 K 034699 12 K od 28. listopada 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismail Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić, odvjetnik iz Donjeg Vakufa, podnio je 15. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 034699 15 Kž od 6. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 K 034699 12 K od 28. listopada 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 8. i 9. veljače 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 13. veljače do 31. ožujka 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva broj T06 0 KT 0003063 11 od 18. travnja 2012. godine apelant je optužen da je:

„…U periodu od 5. travnja 2007. godine do kraja 2010. godine (…) zastupajući interese oštećenog A. V. po ugovoru o zastupanju od 5. travnja 2007. godine, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, zloupotrijebio ovlaštenja data mu tim ugovorom tako što je po pronalasku kupca oštećenog H. B., sa kojim je slijedom navedenog ugovora o zastupanju dogovorio prodaju stana vlasništvo oštećenog A. V. (…) u Donjem Vakufu, (…), od oštećenog H. B., mimo ovlaštenja iz Ugovora o zastupanju, preuzeo cjelokupan iznos novca dogovorene kupoprodajne cijene od 28.000,00 KM, a pri tome lažnim prikazivanjem činjenice da je ovlašten preuzeti cjelokupan iznos novca i završiti svu proceduru oko prijenosa vlasništva na stanu oštećenog H. B. doveo u zabludu i naveo ga da mu preda cjelokupan iznos novca u iznosu od 28.000,00 KM, koji je zadržao za sebe, zbog čega je oštećeni A. V. odbio potpisati ugovor o prodaji stana, čime je počinio kazneno djelo zloupotreba povjerenja iz članka 297. stavak 1.

Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u odnosu na oštećenog A. V., a u stjecaju sa kaznenim djelom prijevara iz članka 294. stavak 1. u odnosu na oštećenog H. B…“.

6. Presudom Općinskog suda broj 46 0 K 034699 12 K od 28. listopada 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je:

„…U periodu od 5. travnja 2007. godine do kraja 2010. godine u Donjem Vakufu, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, lažnim prikazivanjem činjenica iz ugovora o zastupanju sačinjenog sa A. V. dana 5. travnja 2007.

godine, doveo u zabludu A. V. i H. B., tako što je zloupotrijebio ovlaštenja data mu tim ugovorom pa je dogovorio kupoprodaju stana vlasništvo A. V. kao prodavatelja (….), sa H. B. kao kupcem, od koga je mimo ovlaštenja iz Ugovora o zastupanju, preuzeo cjelokupan iznos novca dogovorene kupoprodajne cijene od 28.000,00 KM, lažno mu prikazujući da je ovlašten to učiniti i završiti svu proceduru oko prijenosa vlasništva na stanu pa ga je doveo u zabludu i naveo ga da mu preda 28.000,00 KM, koji je zadržao za sebe, umjesto da ovaj iznos preda A. V. zbog čega je on odbio potpisati ugovor o prodaji stana, čime je počinio kazneno djelo prijevara iz članka 294. stavak 1. KZFBiH. (….)“

7. Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenog kaznenog djela izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne učini novo kazneno djelo. Istom presudom apelant je na temelju odredbi članka 63. stavak l. KZFBiH i članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obvezan da oštećenom A. V. (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti presude nadoknadi štetu u iznosu od 28.000,00 KM, te završi svu proceduru oko prijenosa vlasništva na stanu i potvrdu o tim radnjama dostavi sudu na uvid, pod prijetnjom opozivanja uvjetne osude.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je naveo da je, dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka sa materijalnim dokazima i sa tvrdnjama apelantove obrane, našao nesporno dokazanim da je 5. travnja 2007. godine apelant s vlasnikom stana sklopio ugovor o zastupanju, kojim je kao zastupnik ovlašten da u njegovo ime i za njegov račun izvrši radnje vezane za otkup, provedbu i prodaju njegovog stana koji se nalazi u Donjem Vakufu. Tim ugovorom su se sporazumjeli da apelant može primiti kaparu za navedeni stan, ali nema pravo vršiti prijepis vlasništva na budućeg kupca bez prisustva vlasnika stana ili njegove posebne punomoći. Međutim, apelant je mimo ovlaštenja iz ugovora stan prodao kupcu H. B. (u daljnjem tekstu: kupac) i za ovaj stan primio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 28.000,00 KM, ali taj iznos nije predao vlasniku stana. U spornom stanu živi kćerka kupca, a vlasnik stana nije sa kupcem potpisao ugovor o kupoprodaji stana, niti je kupac izvršio uknjižbu ovog stana na svoje ime. Dakle, u vrijeme zaključenja ugovora o zastupanju, zatim u vrijeme prodaje stana kupcu i u vrijeme preuzimanja kupoprodajne cijene za stan, apelant je postupao prijevarno, zloupotrijebio je ovlaštenja koja su mu dana ugovorom o zastupanju, preuzeo je cjelokupni iznos kupoprodajne cijene koju nije predao vlasniku stana i na ovaj način je za iznos od 28.000,00 KM za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist. Također, apelant je prijevarno postupao i prema kupcu stana, s obzirom na to da ga je doveo u zabludu da će stan biti prepisan na njega i na taj način ga naveo da mu preda kupoprodajnu cijenu. Dakle, u ovim apelantovim radnjama stekla su se bitna obilježja kaznenog djela prijevara iz članka 294. KZFBiH.

9. Općinski sud je dalje naveo da je prilikom izvršenja kaznenog djela apelant postupao umišljajno, s namjerom da za sebe pribavi protupravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem činjenica da je ovlašten preuzeti cjelokupan iznos kupoprodajne cijene i lažnim predstavljanjem da je ovlašten završiti svu proceduru oko prijenosa prava vlasništva na spornom stanu. Na zaključak da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela postupao s direktnim umišljajem ukazuje činjenica da je on zahtijevao od kupca da mu preda novac od kupoprodajne cijene, iako je znao da po ugovoru o zastupanju nije ovlašten primiti cjelokupni iznos kupoprodajne cijene, nego samo kaparu za navedeni stan. Također, apelant je znao da bez posebne punomoći vlasnika stana nije ovlašten izvršiti prijenos prava vlasništva na kupca, a protek vremena od zaključenja ugovora o zastupanju, prijema ukupne kupoprodajne cijene za stan, što se desilo tijekom 2010. godine, te nemogućnosti kupca da se uknjiži kao vlasnik stana govori u prilog zaključku da je apelant postupao prijevarno i u namjeri da na taj način za sebe pribavi protupravnu imovinsku korist. U svezi sa apelantovim navodima da nije mogao predati kupoprodajnu cijenu vlasniku stana jer je račun „Patria“ d.o.o. Donji Vakuf blokiran, nelogični su i proturječni ostalim izvedenim dokazima, budući da je dokazano da je kupoprodajna cijena uplaćena dijelom na apelantov račun, a dijelom mu predana direktno u ruke, što sve navodi na zaključak da je apelant sa umišljajem dovodio oštećene u zabludu i na taj način za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist.

10. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je izmijenio činjenični opis kaznenog djela prijevara u odnosu na onaj iz optužnice i prilagodio ga rezultatima izvedenog dokaznog postupka. Naime, sud nije našao dokazanim da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja kaznenog djela zloupotreba povjerenja iz članka 297. stavak l. KZFBiH iz razloga što su radnje koje su opisane u optužnici kao obilježje bića ovog kaznenog djela u odnosu supsidijarnosti prema kaznenom djelu prijevare. Supsidijarnost postoji kada jedno kazneno djelo u odnosu na drugo kazneno djelo koje proizlazi iz jedne iste radnje učinitelja predstavlja raniji stadij tog drugog (kasnijeg) kaznenog djela, pa je u ovakvom slučaju stjecaj prividan i postoji samo ovo drugo kazneno djelo jer ono obuhvaća ono kazneno djelo koje predstavlja njegov raniji stadij. U konkretnom slučaju je kazneno djelo zloupotreba povjerenja obuhvaćeno kaznenim djelom prijevara koju je apelant i počinio postupajući sa direktnim umišljajem, pa je zbog činjenice da se radilo o prividnom realnom stjecaju, sud izmijenio pravnu kvalifikaciju i apelanta proglasio krivim samo za izvršenje kaznenog djela prijevara iz članka 294. stavak l. KZFBiH.

11. U pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu, Općinski sud je naveo da je na temelju odredbi članka 63. stavak 1. KZFBiH i članka 212. stavak 3. ZKPFBiH apelanta obvezao da oštećenom vlasniku stana naknadi pričinjenu štetu u iznosu od 28.000,00 KM, o kojem iznosu štete su suglasni i apelant i oštećeni. Također, sud je apelanta obvezao da štetu naknadi u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti presude da bi pojačao djelovanje uvjetne osude, a da bi umanjio štetu koju trpi kupac, apelant je obvezan da poduzme i završi sve radnje oko prijenosa vlasništva na stanu, budući da je H. B. apelantu uplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 K 034699 15 Kž od 6. ožujka 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je sjednica drugostupanjskog vijeća održana bez prisustva stranaka i apelantovog branitelja u skladu s člankom 319. stavak 1. ZKPFBiH, s obzirom na to da apelantov branitelj u žalbi nije tražio da on i apelant budu obavješteni o sjednici vijeća.

14. U svezi s apelantovim žalbenim navodima da je prvostupanjski sud povrijedio objektivni identitet presude i optužbe i da mu je stavio na teret teže kazneno djelo, Kantonalni sud je naveo da iz izreke i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud samo izvršio prilagodbu činjeničnog opisa elemenata kaznenog djela prijevara iz članka 294. stavak 1. KZFBiH, zaključujući da se radi samo o tom kaznenom djelu, a ne o stjecaju kaznenih djela zloupotreba povjerenja iz članka 297. stavak 1. i prijevara iz članka 294. stavak 1. KZFBiH, za koja je bio optužen. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je temeljno pravilo za rješavanje ovog pitanja sadržano u odredbi članka 295. ZKPFBiH, koja u stavku 1. propisuje da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, a u stavku 2. da sud nije vezan za prijedlog tužitelja u pogledu pravne ocjene djela. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, koju je poštovao prvostupanjski sud, dozvoljeno je odstupanje od navedenog pravila na način da sud može modificirati činjenični opis djela iz optužbe tako da učinjena izmjena nije na štetu optuženog i da se odnosi na isti događaj u realnom smislu. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud se u modifikaciji kretao prema činjeničnom opisu djela iz pobijane presude, to djelo je ostalo u granicama pravne kvalifikacije iz optužbe, a uz to očigledno je da je time umanjena kriminalna količina djela za koju se teretio apelant, odnosno da je prvostupanjski sud u opisu djela modificirao činjenični supstrat djela u apelantovu korist. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud imao ovlaštenje da činjenični supstrat djela iz optužbe prilagodi činjenicama koje su utvrđene tijekom kaznenog postupka, te da svaka takva modifikacija optužbe ne znači automatski i povredu njenog identiteta. Ovakve izmjene, kojima se ne mijenja suština stvari, jer se svode na isto djelo za koje se tereti apelant (dakle, ne neko drugo djelo) i kada za podlogu ima utvrđeno činjenično stanje, kao takve nisu zabranjene. Imajući u vidu da prvostupanjski sud nije vezan za prijedlog tužitelja u pogledu pravne kvalifikacije djela, Kantonalni sud je zaključio da prvostupanjski sud, zauzevši stav da se ne radi o stjecaju navedenih kaznenih djela, nego samo o kaznenom djelu prijevara iz članka 294. stavak 1. KZFBiH, nije povrijedio objektivni identitet između optužbe i presude.

15. Kantonalni sud je dalje naveo da nisu utemeljeni žalbeni prigovori kojima se pobija pravilnost i potpunost činjenične osnove pobijane presude. Naime, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je dovodeći u vezu iskaze vlasnika stana i kupca s apelantovom obranom i navedenim materijalnim dokazima u spisu, našao nespornim i dokazanim da je apelant 5. travnja 2007. godine sa vlasnikom stana sklopio ugovor o zastupanju, prema kojem je apelant ovlašten da u ime i za račun vlasnika stana izvrši radnje vezane za otkup, provedbu i prodaju stana, da može primiti kaparu za navedeni stan, ali da nema pravo vršiti prijepis vlasništva na buduće kupce bez prisustva vlasnika stana ili njegove posebne punomoći. Također je nesporno dokazano da je apelant mimo ovlaštenja iz ugovora prodao stan kupcu i primio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 28.000,00 KM, ali taj iznos nije predao vlasniku stana. Nadalje, nesporno je da u stanu živi kćerka kupca, a da vlasnik stana nije potpisao sa kupcem ugovor o kupoprodaji stana, niti je kupac izvršio uknjižbu stana na svoje ime. Dakle, u vrijeme zaključenja ugovora o zastupanju i u vrijeme predaje stana, te u vrijeme preuzimanja kupoprodajne cijene za stan apelant je postupao prijevarno, zloupotrijebio je ovlaštenja koja su mu dana ugovorom o zastupanju, s obzirom na to da je preuzeo cjelokupni iznos kupoprodajne cijene koju nije predao vlasniku stana i na taj način je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 28.000,00 KM. Apelant je prijevarno postupao i prema kupcu jer ga je doveo u zabludu da će stan biti prepisan na njega i na taj način ga naveo da mu preda kupoprodajnu cijenu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, te da je apelantova žalba u ovome dijelu neutemeljena.

16. Najzad, u svezi s apelantovim navodima kojima je pobijao odluku o imovinskopravnom zahtjevu, Kantonalni sud je naveo da je obveza isplate iznosa od 28.000,00 KM u svemu u skladu sa člankom 63. stavak 1. KZFBiH i da je u konkretnom slučaju neophodna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant je prvenstveno naveo da je onemogućen da izloži svoju žalbu jer je sjednica drugostupanjskog vijeća održana bez prisustva stranaka i branitelja zbog toga što u žalbi nije tražio da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća, ali da je takav stav suprotan odredbama ZKPFBiH kojima nije propisano da se u žalbi treba tražiti dostavljanje obavještenja o sjednici drugostupanjskog vijeća. Također, apelant tvrdi da je prvostupanjski sud nakon provedenog glavnog pretresa prekoračio optužbu na način da je izmijenio činjenični opis optužbe kao i pravnu kvalifikaciju djela, a drugostupanjski sud nije dao odgovor na žalbeni navod da je došlo do prekoračenja optužbe. Nadalje, apelant smatra da su odluke redovitih sudova nerazumljive u pogledu zaključaka da je apelant vlasnika stana i kupca doveo u zabludu, kao i njegove obveze da vlasniku stana nadoknadi štetu u iznosu od 28.000 KM i završi svu proceduru oko prijenosa vlasništva na stanu. Najzad, apelant smatra da u pobijanim presudama nisu dati odgovori na njegove tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu već o građanskopravnom odnosu, kao i da je apelant u tom odnosu postupao kao vlasnik „Patria“ d.o.o. Donji Vakuf, a ne kao fizička osoba.

II.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz pobijane odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi o navodima podnositelja apelacije, zbog čega smatra da pobijanom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.

19. Općinski sud je također naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju prvostupanjske presude i smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

20. Kantonalno tužiteljstvo je istaklo da je Kantonalni sud u drugostupanjskoj presudi dao jasno i pravilno obrazloženje i razloge za donošenje odluke, zbog čega nije potrebno da se ponovno obrazlažu isti razlozi. Dakle, prvostupanjski i drugostupanjski sud su poštovali sva apelantova zagarantirana ljudska prava u postupku koji se vodio protiv njega, zbog čega predlaže da Ustavni sud predmetnu u cijelosti odbije.

V.Relevantni propisi

21. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

XXV- GLAVA DVADESET PETA

Članak 63.

Obveze učinitelja kojem je izrečena uvjetna osuda (1) Sud može u uvjetnoj osudi odrediti ispunjavanje sljedećih obveza: da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kaznenim djelom, ili da ispuni druge obveze predviđene kaznenim zakonodavstvom u Federaciji.

(2) Rok za ispunjenje obveza iz stavka 1. ovog članka utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja.

Članak 66.

Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obveza (1) Sud će opozvati uvjetnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni tijekom određenog vremena provjeravanja ne ispuni izrečenu obvezu u slučajevima kad je mogao ispuniti tu obvezu.

(2) U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obveze sud može produžiti rok za ispunjenje te obveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obvezom predviđenom kaznenim zakonodavstvom u Federaciji, ili može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obveze.

KAZNENA DJELA PROTIV IMOVINE

Članak 294. stavak (1) Prijevara (1) Tko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Članak 297. stavak (1) Zloupotreba povjerenja (1) Tko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, zastupajući interese neke osobe ili brinući se o njezinoj imovini ne ispuni svoju na zakonu zasnovanu dužnost ili zloupotrijebi zakonom ili ugovorom data mu ovlaštenja, pa ošteti osobu čije interese zastupa ili o čijoj se imovini brine, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

22. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 212. stavak (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženika oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci kaznenog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelomično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Članak 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 312. stavak 1.) točka j) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

j) ako je optužba prekoračena, Članak 319.

Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužitelj, optuženik, njegov branitelj, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća. […] (3) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice Vijeća. […] (8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stavka 1. ovog članka nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostupanjskog suda, sjednica će se održati bez njihove nazočnosti.

VI.Dopustivost

23. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobijao Presudu Kantonalnog suda broj 46 0 K 034699 15 Kž od 6. ožujka 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijanu presudu apelant primio 19. svibnja 2015. godine, a da je podnio apelaciju 15. srpnja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela prijevara, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu kada je izmijenio činjenični opis optužbe, a drugostupanjski sud nije dao odgovor na ovaj žalbeni navod. Nadalje, apelant smatra da su odluke redovitih sudova nerazumljive i da u pobijanim presudama nisu dati odgovori na njegove tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu već o građanskopravnom odnosu, kao i da je apelant u tom odnosu postupao kao vlasnik „Patria“ d.o.o. Donji Vakuf, a ne kao fizička osoba. Najzad, apelant tvrdi da njegova obrana nije obaviještena o terminu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, čime mu je onemogućeno da izloži žalbu.

32. Apelant navodi da je prvostupanjski sud prekoračio optužnicu jer je izmijenio činjenični opis optužbe kao i pravnu kvalifikaciju koja mu je optužnicom stavljena na teret. Vezano za ove apelantove prigovore kojima se u suštini ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude, Ustavni sud ukazuje da prema kaznenopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo kaznenog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju kazneno djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu kaznenog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže kazneno djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud na temelju stanja u spisu primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant optužen da je počinio kazneno djelo zloupotreba povjerenja iz članka 297. stavak 1. KZFBiH (u odnosu na vlasnika stana) u stjecaju s kaznenim djelom prijevara iz članka 294. stavak 1. KZFBiH (u odnosu na kupca), a da je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi samo o kaznenom djelu prijevara, a ne o stjecaju navedenih kaznenih djela, pa je u skladu s tim zaključcima precizirao činjenični opis kaznenog djela za koje ga je proglasio krivim. Odlučujući o apelantovim navodima kojima je pobijao promjenu činjeničnog opisa djela i pravne kvalifikacije, Kantonalni sud je zaključio da je kazneno djelo za koje je apelant proglašen krivim ostalo u granicama pravne kvalifikacije kao ono iz optužbe, kao i da je očigledno da je time umanjena kriminalna količina djela za koju se teretio apelant. Stoga, imajući u vidu da su redoviti sudovi preciziranje činjeničnog opisa kaznenog djela izvršili u skladu s rezultatima izvedenih dokaza i ocjenom pravne kvalifikacije djela pri čemu apelantu nije stavljeno na teret teže kazneno djelo i da su za to dali jasno, detaljno i logično obrazloženje, Ustavni sud smatra da time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da je preciziranjem činjeničnog opisa optužbe kao i pravne kvalifikacije u izreci presude prekoračena optužba.

33. Nadalje, u svezi s apelantovim navodima kojima ukazuje da je onemogućen da izloži svoju žalbu jer je sjednica drugostupanjskog vijeća održana bez prisustva stranaka i branitelja, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Službene novine FBiH“ broj 59/14) koji je objavljen 23. srpnja 2014. godine i koji je stupio na snagu narednog dana od dana objave, izmijenjen članak 319. ZKPFBiH, koji je ranije propisivao obvezno pozivanje stranaka na sjednicu drugostupanjskog vijeća, na način da je propisano da će o sjednici Vijeća biti obaviještene stranke koje su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražile da budu obaviještene o sjednici Vijeća. Stoga, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da apelantov branitelj u žalbi od 2. prosinca 2014. godine nije tražio da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je rezultirao pobijanom presudom postupano suprotno relevantnim odredbama ZKP.

34. Nadalje, glede apelantovih navoda kojima ukazuje na nerazumljivosti pobijane odluke, te da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu već o građanskopravnom odnosu, kao i da je apelant u tom odnosu postupao kao vlasnik „Patria“ d.o.o. Donji Vakuf, a ne kao fizička osoba, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

35. Također, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Europskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za pobijanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90, od 10. ožujka 2009. godine).

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi pred Kantonalnim sudom, o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u pogledu utvrđivanja činjenice je li apelant počinio kazneno djelo prijevara detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, doveo ih u vezu s materijalnom dokumentacijom te tvrdnjama apelantove obrane na koje je ukazivano tijekom postupka. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora o zastupanju, zatim u vrijeme prodaje stana kupcu i u vrijeme preuzimanja kupoprodajne cijene za stan postupao prijevarno prema vlasniku stana, s obzirom na to da je preuzimanjem cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene zloupotrijebio ovlaštenja koja su mu dana ugovorom o zastupanju, te da je prijevarno postupao i prema kupcu stana, s obzirom na to da ga je doveo u zabludu da će stan biti prepisan na njega i na taj način ga naveo da mu preda kupoprodajnu cijenu. Dalje proizlazi i da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, dao jasne razloge za odluku kojom je apelant obvezan da oštećenom u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti presude nadoknadi štetu u iznosu od 28.000,00 KM, te završi svu proceduru oko prijenosa vlasništva na stanu, a koje obveze se u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu smatrati nerazumljivim. Ustavni sud također uočava da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Osim toga, u svezi s apelantovim tvrdnjama da redoviti sudovi nisu razmotrili njegove navode da se u konkretnom slučaju radi o građanskopravnom odnosu i da je postupao u svojstvu direktora i vlasnika „Patria“ d.o.o. Donji Vakuf, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radi o značajnim okolnostima koje bi mogle utjecati na odluku o apelantovoj krivnji u konkretnom slučaju, pa da bi se uslijed propusta ocjene tih okolnosti mogao izvesti zaključak o postojanju proizvoljnosti pri odlučivanju redovitih sudova. Naime, Ustavni sud ukazuje da apelantova eventualna građanska odgovornost u konkretnom slučaju ne isključuje postojanje kaznenog djela prijevara za koje je proglašen krivim, kao i da okolnost da li je apelant postupao u svojstvu direktora i vlasnika „Patria“ d.o.o. Donji Vakuf ili u svojstvu fizičke osobe, čak i da je utvrđena odlukama redovitih sudova, u slučaju kada je jasno utvrđen način na koji je apelant postupao prijevarno prema oštećenim i doveo ih u zabludu, ukazuje se potpuno irelevantnom za postojanje predmetnog kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno obrazloženje odluka redovitih sudova, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje i ove apelantove navode neutemeljenim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, a koje navode apelant nije posebno obrazlagao. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti te primjene materijalnog i procesnog prava i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji ukazuju na to da je optužba u odnosu na apelanta prekoračena.

40. Ustavni sud dalje nalazi da nema povrede apelantovih prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava temelji na navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3550/15 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio