Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1542/17 (M. Š., O. Č., M. Š., M. Š., V. M., M. R. i D. D.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1542/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1542/17, rješavajući apelacije Mare Šunjić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mara Šunjić, Olga Čović, Miroslav Šunjić i Mladen Šunjić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043327 14 Rev od 28. februara 2017. godine;
Vehid Mudrov protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 038676 16 Gž od 13. februara 2017. godine;
Rodić Miroslav protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 014855 17 Gž 2 od 11. aprila 2017. godine i Desanka Dačević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 014325 16 Rev od 20. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1542/17
1. Mara Šunjić, Olga Čović, Miroslav Šunjić i Mladen Šunjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnijeli su 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 043327 14 Rev od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja M.Š. kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem građenja postao vlasnikom i posjednikom sa 1/1 dijela trosobnog stana, što su apelanti, kao tuženi, dužni priznati, te tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je suvlasnik i suposjednik na 1/2 zgrade izgrađene na kč. 1226/19 "Zajednica niže željeznice", te da mu apelanti priznaju pravo suvlasništva i suposjed ½ navedene zgrade. Osim toga, osporenom odlukom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni temeljem građenja suvlasnici i suposjednici sporne zgrade i to na 2/3 dijela predmetnog stana, te da se naloži tužitelju da apelantima preda u posjed i vlasništvo taj dio stana oslobođenog od ljudi i stvari kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je na predmetnim nekretninama, kao posjednik upisan prednik stranaka V.Š. sa 1/1 dijela. Također je naveo da su tužitelj i apelanti, nakon smrti V.Š., kao njegovi nasljednici, postigli dogovor u pogledu zaostavštine njihovog prednika na način da je tužitelju data suglasnost da na dijelu te imovine u vidu započete izgradnje porodične zgrade izgradi stan za svoje potrebe. Vrhovni je zaključio da iz dokaza izvedenih tokom postupka (saslušanih parničnih stranaka i svjedoka, uvidom u ugovore o kreditu tužitelja, račune i sl. koji datiraju iz vremena izgradnje spornog stana) proizilazi da je tužitelj, svojim radom i sredstvima, izgradio predmetni stan, a kojoj izgradnji se apelanti nisu protivili. Vrhovni sud je zaključio da je u konkrentom slučaju tužitelj pravo vlasništva na dograđenom stanu stekao na osnovu odredaba člana 28. stav 1. i člana 30., a u vezi s članom 22. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je tužitelj znao da gradi na tuđem posebnom dijelu zgrade, a apelanti se tome nisu protivili, te na osnovu odredaba čl. 2. i 19. preuzetog Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade, budući se radi o stanu kao posebnom dijelu zgrade za koji vlasnik može zahtijevati uknjižbu vlasništva. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da ne može prihvatiti navode apelanata o postojanju rodbinske i ekonomske zajednica kao osnov za utvrđenje prava vlasništva na dijelu spornog stana, iz razloga što postojanje takve zajednice, samo po sebi, ne isključuje mogućnost da njezini članovi stiču imovinu pojedinačno, a kod utvrđenja da je tuženi svojim sredstvima i radom izgradio predmetni stan, protivtužbeni zahtjev apelanata je neosnovan.
AP-2013/17
3. Vehid Mudrov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 038676 16 Gž od 13. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pretpostavljeni vlasnik dijela nekretnine koja se nalazi u Tešnju, označene kao k.č. 658 u površini od 50 m2, te da se naloži tuženom V.M. da mu preda u posjed i omogući nesmetano korištenje i raspolaganje tom nekretninom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza, uključujući uviđaj na licu mjesta i vještačenje, proizilazi da je apelant na nekretnini označenoj kao parcela broj 658 upisan kao posjednik u katastru nepokretnosti na osnovu Ugovora o darovanju nepokretnosti sačinjenog 2009. godine između apelanta i njegovog oca M.M. kao darodavca, a da je tuženi, također na osnovu ugovora o darovanju, upisan kao posjednik na susjednoj nekretnini označenoj kao parcela broj 657. Također proizilazi da dio apelantove parcele u površini od 50 m2, prema stanju na licu mjesta, uživa tuženi. S tim vezi, Kantonalni sud je istakao da je institut pretpostavljenog vlasništva propisan odredbama člana 131. Zakona o stvarnim pravima, prema kojem savjesni posjednik individualno određene stvari koji je tu stvar stekao po osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (tj. pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtjeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, te da pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtjeva u posjedu tuženog. Prema stavu Kantonalnog suda, kod pretpostavljenog vlasništva radi se o pretpostavci postojanja prava vlasništva u vrijeme oduzimanja posjeda, odnosno o presumpciji koju tuženi kao savjesni posjednik može obarati. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi to i učinio isticanjem tzv. peremptornog prigovora kojeg može istaći posjednik prema vlasniku, odnosno prigovora da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine označene kao k.č. 658 u površini od 50 m2. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelantov navod da je tuženi nesavjesan posjednik, jer njegovu nesavjesnost tokom postupka nije dokazao, za razliku od tuženog koji je dokazao da je u savjesnom i nesmetanom posjedu spornog dijela nekretnine preko 20 godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
AP-2501/17
5. Rodić Miroslav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnio je 19. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 014855 17 Gž 2 od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je prvotužilac M.B. vlasnik nekretnine označena kao k.č. 229/2, a što su apelant i drugi tuženi dužni priznati i trpjeti, te dozvoliti da se tužilac u zemljišnim knjigama gruntovnice i katastru upiše kao vlasnik i posjednik navedenih nekretnina, sa dijelom 1/1 (stav 1. izreke prvostepene presude), dok je stavom 2. izreke, utvrđeno da su prednici tužilaca G.B., Z.B., Z.B. i D.B. suvlasnici nekretnina, označene kao k.č. broj 229/1, a što su apelant i drugi tuženi dužni priznati i trpjeti te dozvoliti ovim tužiocima, da se u zemljišnim knjigama gruntovnice i katastru, upišu kao suvlasnici i suposjednici navedenih nekretnina.
6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je između prednika tužilaca i prednika apelanta i drugih tuženih zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina, te da li su tužioci bili u posjedu kupljenih nekretnina. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je kupoprodajnim ugovorima zaključenim 1965. i 1971. godine između T.R. (apelantov djed), kao prodavca, i prednika tužilaca, kao kupaca, prednik apelanta prodavao dijelove predmetnih nekretnina, koje su mu isplaćene, te su navedeni ugovori ovjereni u Opštinskom sudu u Bosanskoj Dubici. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da prodane nekretnine nikada nisu upisane na ime prednika tužilaca kao kupaca, te da tužioci nisu bili u posjedu kupljenih nekretnina, Okružni sud je istakao da su ovi navodi neosnovani. Naime, prema utvrđenju Okružnog suda, prednici tužilaca kao savjesni i zakoniti kupci, kupili su sporne nekretnine, uživali su u njima nesmetano, te ih idalje drže u posjedu tužioci, kao njihovi nasljednici, pa proizilazi da je njihov posjed zasnovan na pravnom osnovu, tj. naprijed navedenim kupoprodajnim ugovorima. Okružni sud je, također, naveo da je za sticanje prava vlasništva prednika tužilaca bio je potreban upis tog prava u zemljišnim knjigama. Međutim, s obzirom da su u kupoprodajnim ugovorima nedostajali gruntovni podaci za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, to se oni nisu ni mogli upisati kao vlasnici, ali su bili vanknjižni vlasnici kupljenih nekretnina, sve do svoje smrti, a nakon njihove smrti, tužioci, kao njihovi nasljednici, su također bili savjesni i zakoniti posjednici, jer im niko to pravo nije osporio u narednih 20 godina. U skladu sa navedenim, a primjenom člana 30. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužilaca osnovan.
AP-3284/17
7. Desanka Dačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čajniča, koju zastupa Semiz B. Časlav advokat iz Novog Goražda, podnijela je 31. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 014325 16 Rev od 20. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je isključivi vlasnik parcele kč.br. 129/7 u Čajniču, te da se tuženi N.D. obaveže da prizna i trpi da se navedena nekretnina upiše na apelantičino ime u katastarskoj evidenciji.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da se predmetnom tužbom traži utvrđenje prava svojine iako apelantica kao zemljišno knjižni vlasnik nema pravni interes da se utvrdi da je vlasnik jer se pretpostavlja da je vlasnik onaj koji je upisan u javnu evidenciju o nekretninama, kao što je u njenom slučaju, a naročito jer joj tuženi to pravo ne osporava. Prema stavu Vrhovnog suda, postojanje pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje je obavezan uslov koji mora biti ispunjen (član 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku) i na to sud pazi po službenoj dužnosti. Dakle, apelantica u konkretnom slučaju nema pravni interes da se presudom utvrdi da je ona isključivi vlasnik predmetne parcele budući da je ona kao takva već evidentirana u popisnom katastru (koji je jedina evidencija o nekretninama na području Čajniča obzirom da na toj teritoriji nema ni zemljišnih ni katastarskih knjiga). S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da apelantica smatra da joj tuženi negira pravo svojine jer sječe šumu na dijelu sporne parcele, ona svoje pravo svojine može zaštiti tužbom za činidbu, a ukoliko joj tuženi ugrožava pravo svojine, apelantica ima mogućnost podizanja tužbe zbog smetanja posjeda ili predaje u posjed odnosno tužbe za prestanak uznemiravanja. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da apelantica u upravnom postupku javnog izlaganja podataka o nepokretnostima i ustanovljavanja jedinstvene evidencije o nepokretnostima, koji nije bio okončan do pravosnažnosti odluke donesene u ovoj parnici, ima mogućnost da zaštiti prava koja joj pripadaju na predmetnoj parceli, odnosno da izvrši razgraničenje između njene parcele i parcele tuženog.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1542/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne precizne razloge kao u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman