Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3208/17 ("HAMO-DOM" d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3208/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3208/17, rješavajući apelaciju "HAMO-DOM" d.o.o. Živinice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "HAMO-DOM" d.o.o. Živinice protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 118347 15 Pž od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "HAMO-DOM" d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 26. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 118347 15 Pž od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotuženi (NK „Slaven“ Živinice) i drugotužena (Općina Živinice) da mu na ime izvedenih građevinskih radova na parceli, pobliže označenoj u izreci prvostepene presude, isplate iznos od 21.496,41 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate za neizmirena dugovanja.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu potraživanog iznosa od 21.496,41 KM na ime izvedenih građevinskih radova, a koji zahtjev je apelant temeljio na tvrdnjama da je sa prvotuženim zaključio ugovor o građenju, čiji predmet je bila izgradnja tribina za sjedenje, da je nakon izvedenih radova prvotuženom dostavio račun na ime izvedenih građevinskih radova, po kojem računu prvotuženi kao investitor, kao ni dragotužena, na čijem zemljištu su izvedeni radovi, nisu izvršili plaćanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na označene tužene, zbog nedostatka pasivne legitimacije, za što je dao jasne činjenične i pravne razloge, a koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su apelant (izvođač radova) i prvotuženi (investitor) zaključili pismeni ugovor o građenju, a koji ugovor su potpisali direktor i zakonski zastupnik apelanta, kao izvođač radova i Z.M. predsjednik Skupštine NK Slaven, kao investitor. Kantonalni sud je ukazao da je u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora NK Slaven predstavljao i zastupao predsjednik Izvršnog odbora, a da je Z.M. bio samo član Izvršnog odbora NK Slaven, dakle nije bio ovlašten predstavljati i zastupati prvotuženog. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 88. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog jer prema utvrđenju prvostepenog suda (što apelant ne dovodi u sumnju) prvotuženi posebnom pismenom punomoći nije ovlastio Z.M. za zaključivanja predmetnog ugovora o građenju (član 90. ZOO), niti je naknadno odobrio predmetni ugovor o građenju. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o nedostatku pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženu jer ista nije učesnik obligaciono-pravnog odnosa, povodom kojeg apelant i potražuje isplatu novčanog iznosa u visini vrijednosti izvršenih građevinskih radova. Kantonalni sud je pojasnio da ukoliko apelant trpi štetu zbog izvedenih radova po predmetnom ugovoru o građenju, kako to žalbom nastoji predstaviti, naknadu štete može zahtijevati samo od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo predmetni ugovor, pod uslovima i na način kako je to predviđeno odredbom člana 88. stav 4. ZOO. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno zaključili da tuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnom postupku. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, opća zabrana diskriminacije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da tuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnom postupku, slijedom čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman