Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1859/15 ("Bosna Trgovina" a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1859/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1859/15, rješavajući apelaciju "Bosna Trgovina" a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Bosna Trgovina" a.d. Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 070709 14 Rev od 3. februara 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Bosna Trgovina" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 070709 14 Rev od 3. februara 2015. godine.
2. Ustavni sud je donio grupnu Odluku broj AP-1170/15 od 10. oktobra 2016. godine, u okviru koje je apelaciju pod brojem AP-1859/15 odbacio zbog toga što je Ustavni sud o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Ustavni sud je donio Rješenje broj AP-1859/15 od 11. oktobra 2017. godine kojim je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-1859/15, koji je razmatran u okviru grupne odluke broj AP-1170/15 od 10. oktobra 2016. godine.
3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojena revizija tužioca („N Sport“ d.o.o. Banja Luka), pa je preinačena drugostepena odluka na način da je apelant obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos (koji iznos je veći nego što je bio dosuđen nižestepenom odlukom).
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa jasno proizlazi da je apelant porudžbenicom poručio od tužioca 7442 pari obuće koje je prethodno izabrao, da mu je tužilac izdao fakturu na kojoj je naznačen svaki par obuće sa cijenom, u određenom ukupnom iznosu, te da je neposredno nakon toga tužilac isporučio apelantu poručenu robu. Nadalje, da je tužilac nakon toga apelantu ispostavio račun sa rokom dospijeća od 26. avgusta 2003. godine i da apelant nije imao primjedbi na taj račun, da se taj pravni posao vodio kao veleprodaja, te da je apelant isplatio tužiocu određeni novčani iznos, a da mu nije isplatio preostali dio duga. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji u smislu odredaba člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je tužilac prodao apelantu obuću u određenoj vrijednosti, a da se apelant obavezao da mu za tu robu, koju je inače primio, isplati kupoprodajnu cijenu do 26. avgusta 2003. godine, kao rokom dospijeća prema ispostavljenom računu od 27. juna 2003. godine. U osporenoj odluci je istaknuto da na takav zaključak ne utiču ni iskazi saslušanih svjedoka, S. N. (koja je izjavila da pretpostavlja da bivši direktor nije naručio robu kao kupoprodaju, nego da je bio usmeni dogovor da „roba ide u komisionu prodaju i da se plati ono što se proda“) i Đ. M., apelantovog magacionera (koji je izjavio da je potpisao povrat robe jer mu je tako naloženo), kod činjenice da isti ne samo da nisu zaključili ugovor sa tužiocem u pogledu predmetne robe, nego nisu bili ni prisutni prilikom dogovaranja. Vrhovni sud je naglasio da to tim prije, što iz priložene dokumentacije u spisu jasno proizlazi, da je promet robe između parničnih stranaka izvršen na osnovu dokumenata koji prate kupoprodaju robe (narudžbenica, faktura, otpremnica, račun), a da je prema knjigovodstvenoj evidenciji parničnih stranaka taj pravni posao između istih, vođen kao veleprodaja, a ne kao komisiona prodaja ili prodajni nalog. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da parnične stranke nisu zaključile ugovor o kupoprodaji već da je između istih zaključen ugovor o prodajnom nalogu. U vezi s tim, istaknuto je da kod nespornih činjenica da je tužilac isporučio robu apelantu u određenoj vrijednosti, da mu je apelant isplatio dio te vrijednosti i da mu je ostao dužan određeni novčani iznos, da se osnovanim ukazuje zahtjev tužioca, u smislu odredaba člana 124. ZOO, da mu apelant isplati određeni novčani iznos (koji iznos je dosuđen osporenom odlukom).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud sudio proizvoljno i pristrasno, protivno materijalnom i procesnom pravu, te da je odluka Vrhovnog suda nerazumljiva, kontradiktorna i da nema obrazloženje odlučnih činjenica. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman