Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4867/15 (S. Z.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o poklonu
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4867/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4867/15, rješavajući apelaciju Slobodana Zekovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Zekovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 028651 15 Gž od 15. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Zeković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zorana Čarkić, advokat iz Rogatice, podnio je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 028651 15 Gž od 15. jula 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i „Talir“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 5. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilac je 18. aprila 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilac je 28. maja 2012. godine podnio tužbu protiv apelanta radi pobijanja pravnih radnji. U tužbi je naveo da je u drugom postupku podnio tužbu 6. jula 2010. godine protiv apelantove majke radi isplate duga u određenom novčanom iznosu. Okružni privredni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) presudom od 24. juna 2011. godine usvojio je tužiočevu tužbu u toj parnici. Nadalje je tužilac istakao da je tokom trajanja navedene parnice apelantova majka s apelantom 21. januara 2011. godine zaključila ugovor kojim mu poklanja svoj stan (u daljnjem tekstu: predmetni stan). S tim u vezi, tužilac je tvrdio da mu je kao povjeriocu zaključenjem i sprovođenjem navedenog ugovora o poklonu nanijeta šteta jer apelantova majka nema dovoljno sredstava za ispunjenje njegovog potraživanja. Slijedom toga, predmetnom tužbom je tražio da se utvrdi da prema njemu navedeni ugovor o poklonu nema pravno dejstvo do visine njegovog potraživanja prema apelantovoj majci kao dužniku, te da se apelant obaveže da trpi da tužilac svoje potraživanje može namiriti prodajom predmetnog stana. Takođe je tužilac tražio da mu apelant naknadi troškove postupka.

6. Tužilac je 28. februara 2014. godine dostavio sudu proširenu tužbu kojom je pored apelanta kao tuženu označio i Biljanu Sekulić s kojom je apelant 18. jula 2012. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (sproveden u knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova 19. jula 2012. godine).

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 P 028651 12 P od 10. jula 2014. godine (postalo pravosnažno 14. avgusta 2014. godine) odbijen je tužiočev prijedlog za proširenje tužbe na novoimenovanu tuženu Biljanu Sekulić, jer ona nije pristala na proširenje tužbe.

8. Na pripremnom ročištu od 7. oktobra 2014. godine tužilac je ostao pri prvobitno podnesenoj tužbi i tužbenom zahtjevu.

9. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 028651 12 P od 23. januara 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev.

10. Polazeći od predmeta spora u konkretnom slučaju, Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao na sadržaj odredbi člana 280 st. 1 i 2, člana 281 stav 3, člana 283 st. 1, 2 i 3 i člana 285 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je Osnovni sud istakao da je institut pobijanja regulisan navedenim zakonom i traži kumulativno ispunjenje određenih pretpostavki: potrebno je da je potraživanje povjerioca prema dužniku dospjelo, da je dužnik preduzeo određenu pravnu radnju na štetu povjerioca i da uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da u konkretnom slučaju apelant navodi da u vrijeme činjenja pravne radnje čije se pobijanje traži, odnosno sačinjavanja ugovora o poklonu, tužiočevo potraživanje nije dospjelo za isplatu. Potraživanje se smatra dospjelim u onom trenutku kada dužnik treba da ispuni obavezu i kada povjerilac može da zahtijeva njeno ispunjenje. Tužiteljevo potraživanje prema apelantovoj majci utvrđeno je presudom Okružnog privrednog suda od 24. juna 2011. godine. Ocjenjujući navedenu presudu kao dokaz, te dovodeći je u vezu s izvedenim dokazom – ugovorom o poklonu od 21. januara 2011. godine, čije se pobijanje traži, Osnovni sud je naveo da tužiočevo potraživanje u momentu sačinjavanja navedenog ugovora o poklonu nije bilo dospjelo, a apelantova majka je gotovo sedam mjeseci prije pravosnažnosti navedene presude (Okružnog privrednog suda) izvršila pobijanu radnju, odnosno poklonila apelantu predmetni stan. Naime, navedena presuda Okružnog privrednog suda kojom je utvrđeno i dosuđeno potraživanje tužioca kao povjerioca postala je pravosnažna 8. jula 2011. godine i izvršna 8. avgusta 2011. godine. Tužilac kao tražilac izvršenja je tek tada stekao osnov za prinudno izvršenje, što je i učinio podnošenjem prijedloga za izvršenje Okružnom privrednom sudu 20. februara 2012. godine, koje je izvršni sud dozvolio.

11. Nadalje je Osnovni sud naveo da je apelant istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije navodeći da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe on nije bio vlasnik predmetnog stana. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je odredbom člana 61 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na koju se tužilac pozvao, propisano da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kome teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši. To znači da ako je stvar ili pravo oko koga je nastao sporni odnos u momentu postojanja parnice pripadala tužiocu ili tuženom, otuđenje stvari ili prava nakon otpočinjanja parnice ne dovodi do toga da se zahtjev tužioca odnosno obaveza tuženog preispituje sa stanovišta postojanja stvarne legitimacije, a to znači da će se parnica dovršiti kao da do otuđenja nije ni došlo. Međutim, članom 60 navedenog zakona određeno je da parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom, a u pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari tužilac je podnio tužbu protiv apelanta 28. maja 2012. godine (zaprimljena u sud 29. maja 2012. godine), koju je apelant primio tek 22. jula 2013. godine. Stoga je Osnovni sud istakao da je parnica u konkretnom slučaju počela teći 22. jula 2013. godine, te da nema mjesta primjeni člana 61 ZPP, već je opravdano da se apelantova obaveza preispituje sa stanovišta postojanja pasivne legitimacije.

12. S obzirom na navedeno, primjenom člana 283 stav 2 ZOO-a, Osnovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari tužba za pobijanje trebala biti podnijeta protiv lica s kojim je ili u čiju korist preduzeta pravna radnja koja se pobija. Ugovor o poklonu jeste zaključen između apelanta i njegove majke kao tužiočevog dužnika, ali da bi apelant bio pasivno legitimisan on je morao biti i vlasnik predmetnog stana. Izvedenim dokazima je utvrđeno da je apelant 26. januara 2011. godine postao vlasnik predmetnog stana na osnovu navedenog ugovora o poklonu (dozvoljavanjem upisa prava svojine na predmetnom stanu sa dijelom 1/1 u apelantovu korist). Predmetni stan je bio u apelantovoj svojini do 18. jula 2012. godine, odnosno do zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između apelanta kao prodavca i Biljane Sekulić kao kupca. Rješenjem nadležne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 19. jula 2012. godine dozvoljen je upis prava svojine predmetnog stana u knjigu položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelom 1/1 u korist Biljane Sekulić. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je naveo da apelant nije bio vlasnik predmetnog stana u momentu kada je parnica počela da teče, odnosno kada mu je tužba dostavljena na odgovor.

13. Budući da apelant nije vlasnik predmetnog stana, Osnovni sud je istakao da on ne može biti ni obavezan u pogledu pobijanja preduzete radnje do visine tužiočevog potraživanja jer ne postoji povjerilačko-dužnički odnos između njega i tužioca u pogledu pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Sve i da je apelantova majka kao tužiočev dužnik preduzela radnju na njegovu štetu kao povjerioca, Osnovni sud je naveo da se takva obaveza i teret ne može prenijeti na apelanta jer predmet pobijanja radnje nije više u njegovoj svojini, zbog čega se on ne može ni obavezati na trpljenje pobijanja na predmetnom stanu njegovom prodajom do visine potraživanja i biti obavezan na isplatu duga dužnika povjerioca ovakvom vrstom tužbe. Pobijanje radnje, konkretno ugovora o poklonu stana, i namirenje tužioca iz takvog poboja do visine njegovog potraživanja predstavlja pravno jedinstvo a jedno bez drugog ne može jer čini zakonski institut pobijanja. S obzirom na to da apelant nema predmet pobojne radnje, Osnovni sud je istakao da on nema ni obaveze prema tužiocu, odnosno da apelant nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Pri tome je Osnovni sud ukazao da je tužilac, u smislu člana 283 stav 3 ZOO-a, trebao prvobitno tužiti lice na koje je apelant otuđio korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, odnosno lice koje se pojavljuje kao singularni pravni sljedbenik, tj. u konkretnom slučaju Biljanu Sekulić, što je tužilac i pokušao učiniti proširenjem tužbenog zahtjeva.

14. Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 028651 15 Gž od 15. jula 2015. godine usvojena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen.

15. U obrazloženju presude je Okružni sud naveo da kod rješavanja u ovoj pravnoj stvari treba poći od odredbe člana 280 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira na to kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Prema stavu 2 istog člana, smatra se da je radnja preduzeta na štetu povjerioca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza (stav 3). S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da se ne može složiti sa zaključkom prvostepenog suda koji smatra da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što u momentu sačinjavanja ugovora o poklonu tužiočevo potraživanje prema apelantovoj majci nije bilo dospjelo zbog činjenice da je ona sedam mjeseci prije pravosnažnosti presude (kojom je obavezana da isplati dug tužiocu) izvršila pobijanu radnju, odnosno poklonila predmetni stan apelantu. S tim u vezi je Okružni sud naveo da se pobijati može dospjelo potraživanje bez obzira na to kada je nastalo (član 280 stav 1 ZOO-a), a što ukazuje da povjerilac može pobijati svaku dužnikovu pravnu radnju bez obzira na to jesu li njegove tražbine nastale prije ili poslije preduzimanja te radnje.

16. Nadalje je Okružni sud naveo da se, prema odredbi člana 283 stav 1 ZOO-a, pobijanje vrši tužbom ili prigovorom. Tužba za pobijanje se podnosi protiv trećeg lica s kojim je ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljednika (stav 2). Ako je treći, prema stavu 3 istog člana, otuđio nekim teretnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podići protiv pribavioca samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovog prethodnika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio poslom bez naknade, tužba se može podići protiv pribavioca i ako on to nije znao. Polazeći od citiranih odredbi člana 283 ZOO-a, Okružni sud je istakao da se ne može složiti sa zaključkom prvostepenog suda da apelant nije pasivno legitimisan u predmetu pobijanja dužnikove pravne radnje iz razloga što je predmetni stan prodao Biljani Sekulić, te kako nije vlasnik predmetnog stana ne može biti ni pasivno legitimisan.

17. U konkretnom slučaju, Okružni sud je istakao da je pravna radnja koja se pobija (ugovor o poklonu) preduzeta u apelantovu korist kao poklonoprimca. Podnošenje tužbe protiv lica (Biljane Sekulić) kojem je apelant kao treće lice otuđio predmetni stan teretnim poslom (ugovor o kupoprodaji) moguće je, kako je propisano odredbom člana 283 stav 3 ZOO-a, samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovog prethodnika moglo pobijati. Dakle, pasivna legitimacija u sporovima pobijanja kao što je predmetni nije uslovljena pravom svojine na nepokretnosti stečenoj pobijanom radnjom. Svrha pobijanja pravne radnje dužnika nije da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu za sva lica nego da se proglasi bez učinka jedino prema tužiocu u granicama potrebnim za namirenje njegovog potraživanja prema ostalim licima, dok ugovor ostaje na snazi jer se radi o relativnoj nevažnosti pravne radnje. Kako su u prvostepenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude pravilno i potpuno utvrđene sve relevantne činjenice koje i nisu sporne među strankama (koje je detaljno naveo), Okružni sud je istakao da slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja cijeni da su ispunjene opšte pretpostavke pobijanja dužnikovih pravnih radnji, i to dužnikova pravna radnja, insolventnost dužnika i oštećenje povjerioca tom pravnom radnjom i da se pobijanjem te pravne radnje omogućava povjeriočevo namirenje kako i propisuje odredba člana 280 st. 1 i 2 ZOO-a.

18. Takođe je Okružni sud naveo da su ispunjeni i posebni uslovi pobijanja iz odredbe člana 281 stav 2 ZOO-a, koja propisuje da, ako je treće lice dužnikov suprug ili srodnik po krvi u pravoj liniji ili pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim radnjama raspolaganja nanosi štetu povjeriocima. U konkretnom slučaju, tužilac kao povjerilac pobija pravnu radnju apelantove majke kao dužnika, tj. pobija ugovor o poklonu kojim ona predmetni stan poklanja apelantu kao tuženom u ovoj parnici. Neposredna posljedica sumnje (familia suspecta) iz člana 281 stav 2 ZOO-a, koja postoji prema bliskim srodnicima, izražena je u oborivoj pretpostavci da je bliski srodnik u trenutku raspolaganja znao da dužnik tim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima. Teret dokazivanja o znanju odnosno neznanju činjenice da je dužnik preduzetim radnjama oštetio svoje povjerioce je na bliskom srodniku kao trećem licu, odnosno u ovom slučaju apelantu. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da apelant nije predočio dokaze u smislu odredbe člana 7 st. 1 i 2 ZPP kojima bi dokazao činjenicu da nije znao da je dužnik (njegova majka kao poklonodavac) svojom radnjom (ugovorom o poklonu) oštetila povjerioce, odnosno tužioca. Dakle, kako je u konkretnom slučaju prvostepeni sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude u pogledu tužbenog zahtjeva radi pobijanja pravnih radnji. U odnosu na odluku o troškovima, Okružni sud je naveo da tužiocu, s obzirom na to da je uspio u parnici, pripada novčani iznos pobliže naveden u dispozitivu presude na ime troškova postupka u smislu odredbe člana 386 ZPP, koji su dosuđeni prema troškovniku tužiočevog punomoćnika uloženom u spis na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je Okružni sud primijenio relevantne pozitivnopravne propise (materijalno i procesno pravo) u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant navodi da je pobijana odluka samo deklaratorna, u smislu mogućnosti njenog izvršenja, te je potpuno suprotna dokazima na kojima počiva. S tim u vezi, apelant ukazuje da se pobijanom odlukom zadire u imovinu lica koja nemaju nikakve legitimacije u vezi s konkretnim sporom. Nadalje, apelant navodi da je pobijana odluka nezakonita i direktna posljedica potpuno paušalnog tumačenja pravne norme (čl. 281-283 ZOO-a) na njegovu štetu, budući da je pobijanom odlukom obavezan i na plaćanje troškova postupka tužiocu. Takođe ističe da mu je Okružni sud povrijedio pravo na obrazloženu sudsku odluku. Slijedom navedenog, apelant traži od Ustavnog suda da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu prava na koja se pozvao, te ukine pobijanu odluku i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Tužilac je naveo da u potpunosti pobija navode apelacije. Naime, apelant jeste pasivno legitimisan u predmetnom sporu u skladu sa članom 283 stav 3 ZOO-a jer je u vrijeme podnošenja tužbe (28. maja 2012. godine) apelant bio zakoniti vlasnik predmetnog stana. S tim u vezi je tužilac istakao da je odmah nakon saznanja da je apelant otuđio predmetni stan, i to na pripremnom ročištu od 26. februara 2014. godine, predložio proširenje tužbenog zahtjeva i na pribavioca (Biljanu Sekulić), a koji prijedlog je prvostepeni sud rješenjem od 10. jula 2014. godine odbio. Kako pobijanom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, predložio je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 280.

1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca.

2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja.

3) Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza.

Član 281.

1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima.

3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Član 283. st. 1, 2. i 3.

1) Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.

2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika.

3) Ako je treći otuđio nekim teretnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podići protiv pribavioca samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio poslom bez naknade, tužba se može podići protiv pribavioca i ako on to nije znao.

Član 285. stav 1.

1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Presuda Okružnog suda broj 89 0 P 028651 15 Gž od 15. jula 2015. godine. Zatim, pobijana odluka je dostavljena apelantu 31. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na pobijanje pravne radnje, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1930/12 od 30. juna 2015. godine, stav 32).

31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima bio tužiočev zahtjev da se utvrdi da notarski zaključen ugovor o poklonu između apelanta i njegove majke od 21. januara 2011. godine nema pravno dejstvo prema tužiocu do visine njegovog potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom presudom Okružnog privrednog suda od 24. juna 2011. godine. Dakle, pobijanjem se reguliše pravni institut poznat pod nazivom paulijanska tužba (actio Pauliana), čija je svrha zaštita povjerilaca od nesavjesnih dužnika.

34. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja pobijane odluke proizilazi da je Okružni sud prije svega iskazao svoje neslaganje u načinu na koji je Osnovni sud primijenio materijalno pravo odbijajući predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan jer tužiočevo potraživanje nije bilo dospjelo u vrijeme sačinjavanja navedenog ugovora o poklonu. Prema ocjeni Okružnog suda, odredba člana 280 stav 1 ZOO-a daje pravo pobijanja dospjelog potraživanja bez obzira na to kada je ono nastalo, što ukazuje da povjerilac može pobijati svaku dužnikovu pravnu radnju bez obzira na to jesu li njegove tražbine nastale prije ili poslije preduzimanja te radnje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda u pogledu apelantovog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani zbog činjenice da on nije vlasnik predmetnog stana budući da ga je prodao trećem licu (Biljani Sekulić). Argumentujući pogrešnu primjenu materijalnog prava prvostepenog suda u vezi s tim pravnim pitanjem – materijalnopravnim prigovorom, Okružni sud je istakao da u sporovima (kao što je ovaj) determinisanje apelantovog svojinsko-pravnog statusa na predmetnoj nepokretnosti nije od značaja kada je u pitanju njegova pasivna legitimacija, budući da svrha pobijanja pravne radnje – ugovora o poklonu nije utvrđenje njene ništavosti erga omnes, već samo prema tužiocu do visine njegovog potraživanja. Nadalje, Okružni sud je podsjetio da se tužba za pobijanje podnosi protiv trećeg lica s kojim je ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljednika, a u predmetnom slučaju pravna radnja koja se pobija (ugovor o poklonu) preduzeta je u korist apelanta kao poklonoprimca.

35. Kako je, prema pravnom shvatanju Okružnog suda, ugovorom o poklonu kojim je apelantova majka kao tužiočev dužnik besteretno otuđila svoj stan na način da ga je poklonila apelantu kao svome sinu tužiocu nanesena šteta u smislu odredbe člana 280 stav 2 ZOO-a, taj sud je u pobijanoj odluci zauzeo stav da je apelant kao bliski srodnik propustio da izvrši svoju obavezu dokazivanja (čl. 7 i 123 ZPP) u ovoj pravnoj stvari, tj. nije izvedenim dokazima pobio oborivu zakonsku pretpostavku da mu je bilo poznato da njegova majka raspolaganjem ugovorom o poklonu nanosi štetu tužiocu (član 281 stav 2 ZOO-a). S obzirom na to da je preinačio odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, Okružni sud je preinačio i odluku o troškovima (član 386 ZPP).

36. Dovodeći u vezu sve navedeno s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da je Okružni sud naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja pobijane odluke ne proizilazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, nasuprot apelantovim navodima, obrazloženje pobijane odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. U pogledu apelantovih navoda da mu je pobijanom odlukom prekršeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju pobijane odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge koji u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje.

40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4867/15 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio