Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3916/17 (A. K.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3916/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3916/17, rješavajući apelaciju Anđe Kuzek, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anđa Kuzek protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 113646 16 Rev od 20. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđa Kuzek (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Mileta Bošković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 113646 16 Rev od 20. aprila 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu, te da se tužena Alternativna televizija d.o.o. Banjaluka obaveže da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposlobnostima.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica bila zaposlenica tuženog na radnom mjestu pravnika, te da joj je rješenjem tužene prestao radni odnos jer novom Odlukom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Odluka) iz juna 2010. godine nije predviđeno radno mjesto pravnika. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da nije bilo uslova da se apelantica rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, te da zbog toga tužena nije nezakonito postupila kada je, u smislu odredaba člana 126. stav 1. tačka 2. Zakon o radu, apelantici otkazala ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njenim radom. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani revizijski navodi da je pobijano rješenje tužene o otkazu ugovora o radu nezakonito jer novom sistematizacijom poslova iz juna 2010. godine broj radnih mjesta nije smanjen već povećan. Naime, Vrhovni sud je naglasio da se povećao broj zaposlenih na radnim mjestima koji su direktno vezani za produkciju odnosno bazičnu djelatnost tužene, dok su radna mjesta koja nisu u direktnoj vezi sa poslom kojim se bavi tužena (u koje spada i radno mjesto pravnika) ukinuta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni navodi revizije da su postojali uslovi da se apelantica rasporedi na drugo radno mjesto nakon što je njeno radno mjesto ukinuto, pri čemu se misli na radno mjesto direktora sektora opštih poslova i radno mjesto referenta administracije. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da navedena radna mjesta nisu bila upražnjena već su na njima radila druga lica, a osim toga, za ta radna mjesta nije predviđena stručna sprema koju posjeduje apelantica. Vrhovni sud je ukazao da na radno mjesto apelantice nije primljen drugi radnik, a da povremeno angažovanje advokata od strane tuženog ne znači da postoji potreba za radom apelantice. Vrhovni sud je naveo da je ukidanje radnog mjesta pravnika uslijedilo kao jedna od mjera štednje na preporuku međunarodne organizacije koja je finansirala njeno osnivanje i koja je njen glavni kreditor. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizioni navod da tužena nije dokazala da je, osim ukidanja radnog mjesta apelantice, preduzimala druge mjere štednje. Vrhovni sud je pojasnio da je osim ukidanja radnih mjesta došlo je i do smanjenja plata zaposlenih. Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 112. Zakona o radu, radniku koji je izložen diskriminaciji odnosno mobingu na poslu pripada pravo na naknadu štete, a da bi radnik uspio sa ovim zahtjevom mora iznijeti činjenice koje opravdavaju sumnju da je njegov poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. Zakona o radu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije iznijela činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da je bila izložena mobingu, nego je samo tvrdila da je sa njom prekinuta svaka komunikacija (izuzev putem elektronske pošte), a ove navode nisu potvrdili saslušani svjedoci izuzev S.I. koja je samo izjavila da niko nije dolazio u kancelariju apelantice.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da tužena nije dolazala da apelantici nije mogla ponuditi drugo radno mjesto koje odgovara njenim stručnim i radnim kvalifikacijama, te da se tom odlučnom činjenicom po stavu apelantice sudovi uopće ne bave i u tom pravcu postoji potpuno odsustvo razloga, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman