Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1413/17 (Đ.I.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1413/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1413/17, rješavajući apelaciju Đ. I., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đ. I.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 001448 16 Rev od 18. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa punomoćnik S. I., podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Rs 001448 16 Rev od 18. januara 2017. godine. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, utvrđeno je da je povučen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Eparhija Dabrobosanska, Njegovovisoko preosveštenstvo Mitropolit Dabrobosanski gospodin Nikolaj i M. V.) na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da mu tuženi isplate naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu, te kojim je tražio da mu tuženi (I i II tuženi) na ime izgubljene zarade za određeni period, isplate određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora, između ostalog, apelantov zahtjev da mu tuženi isplate određene novčane iznose, na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenog straha, na ime pretrpljenih fizičkih i psihičkih bolova, te da mu isplate na ime izgubljene zarade određeni novčani iznos. S tim u vezi je istaknuo da tako postavljen zahtjev apelant zasnivana na tvrdnjama da je kao starješina Hrama obavljao vjerski obred vjenčanja 28. avgusta 1995 godine, da je tom prilikom došlo do granatiranja Hrama, da je uslijed toga zadobio teške tjelesne povrede. Vrhovni sud je ocijenio, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da za štetu pričinjenu apelantu ne mogu biti odgovorni tuženi, koji nisu imaoci opasne stvari niti se bave opasnom djelatnosti od kojih potiče šteta pričinjena apelantu (u smislu odredaba člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje je istaknuto, da kod činjenice da je apelantu prestao radni odnos kod I tuženog, u februaru 1996. godine, da je također pravilan zaključak nižestepenih sudova, da je neosnovan apelantov zahtjev da mu I i II tuženi, isplate izgubljenu zaradu od 31. marta 1996. godine do 30. oktobra 2006. godine. Slijedom datih razloga, Vrhovni sud je ocijenio da se neosnovanim ukazuju revizioni prigovori, da su tuženi odgovorni za štetu pričinjenu apelantu, jer da se povreda apelanta dogodila na radu. Naime, da sama činjenica da je do povrede apelanta došlo u Hramu dok je vršio vjerski obred vjenčanja, ne utiče na drugačiji zaključak suda, jer da je očito da šteta apelantu nije prouzrokovana krivicom njegovog poslodavca, tj. uslijed njegove namjere ili krajnje nepažnje, niti potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti čiji je imalac ili organizator bio njegov poslodavac. Također je navedeno, da pošto je na pripremnom ročištu apelant povukao tužbu radi naknade za zdravstveno osiguranje, ističući da ne traži da mu tuženi plate naknadu za zdravstveno osiguranje, već samo naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete, na način pobliže opisan u tužbi, da su bez uticaja na zakonitost i pravilnost odluka nižestepenih sudova, apelantova pozivanja na obaveze tuženih u pogledu uplata doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ignorisali apelantova ustavna prava i donijeli nezakonite odluke.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant uopšte ne obrazlaže zbog čega smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena navedena prava. S obzirom na to, te kako apelant osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da je osporenom odlukom došlo do povrede navedenih prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi kao takvi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman