Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3282/17 (D. M., vl. TR "ZOMI" Bratunac)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3282/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3282/17, rješavajući apelaciju Danijele Mlađenović, vl. TR "ZOMI" Bratunac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Mlađenović, vl. TR "ZOMI" Bratunac protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 026813 16 Pž od 17.

maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijela Mlađenović, vl. TR "ZOMI" Bratunac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milan Matić advokat iz Bijeljine, podnijela je 31. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 026813 16 Pž od 17. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena Opština Bratunac obaveže da joj naknadi materijalnu štetu u iznosu od 30.000,00 KM zbog propasti robe i oštećenja objekta usljed poplave, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je 25 maja 2012. godine, uslijed elementarnih nepogoda, došlo do izlijevanja rijeke Križevice, koja je poplavila apelantičin objekat u kojem obavlja trgovinsku djelatnost. Prema stavu Višeg privrednog suda, s obzirom da je do poplave došlo zbog obilnih kišnih padavina i naglog porasta vodotoka, to se ima uzeti kao viša sila, te da zbog toga tužena nije odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, niti je tužena odgovorna po principu subjektivne odgovornosti, jer ne postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, niti ima protivpravnosti na strani tužene u radnjama koje bi se mogle dovesti u vezi sa nastankom štete. Razmatrajući apelantičine navode da u postupku pred prvostepenim sudom nisu primijenjene relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi Republike Srpske, Zakona o civilnoj zaštiti Republike Srpske, te Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Viši privredni sud je, najprije, istakao da je članom 154. stav 1. ZOO propisano, da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom (član 158. ZOO). Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 172. ZOO propisano da pravno lice odgovara za štetu koje njegov organ prouzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svoje djelatnosti. U vezi sa navedenim, Viši privredni sud je istakao da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za štetnik nastaje obaveza, a za oštećenog pravo zahtijevati naknadu štete, jer da bi postojala odgovornost za naknadu štete potrebno je, ne samo da neko lice pretrpi štetu, već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke za odgovornost za štetu (štetna radnja na strani štetnika, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i štete, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika). Osim toga, Viši privredni sud je naveo da je kod objektivne odgovornosti nužno dokazati da je određeno lice štetu prouzrokovalo, odnosno da šteta potiče od određene stvari ili djelatnosti, a odgovorno lice će se osloboditi od odgovornosti ako je šteta prouzrokovana uslijed dejstva više sile, ako je u pitanju isključivo ponašanje oštećenog ili trećeg lica i ako se radnja oštećenog i trećeg lica nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ili otkloniti (član 177. ZOO). Prema stavu Višeg privrednog suda, za razrješenje predmetnog spora odlučno je da li u radnjama tužene ima protivpravnosti i da li je tužena odgovorna za nastalu štetu. S tim u vezi, Viši privredni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju tužena dokazala da u njenim radnjama nema protivpravnosti i da je uzrok poplava pa time i nastanka štete apelantici bila viša sila. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da prema odredbi člana 26. važećeg Zakona o lokalnoj samoupravi Republike Srpske propisano je da opština u oblasti zaštite građana i materijalnih dobara od elementarnih i drugih većih nepogoda ima određene nadležnosti i obaveze opštine u oblasti zaštite građana i materijalnih dobara od elementarnih nepogoda, ali da ova odredba, suprotno apelantičinim navodima, ne utvrđuje odgovornost opštine za štetu nastalu elementarnom nepogodom u svakom pojedinačnom slučaju. Osim toga, Viši privredni sud je naveo da je odredbom člana 132. stav 1. tačka 5. Zakona o civilnoj zaštiti Republike Srpske propisano je da grad - opština finansira saniranje dijela šteta nastalih prirodnom ili drugom nesrećom u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, a odredbom člana 133. stav 1. tačka 4. istog zakona da Republika Srpska finansira pružanje materijalne pomoći kod uklanjanja posljedica prirodnih i drugih nesreća, sprječavanje nastajanja daljih šteta i osiguranja osnovnih uslova za život na ugroženom području. Viši privredni sud je istakao da je tužena 25. maja 2012. godine donijela Odluku o proglašenju vanrednog stanja na području Opštine Bratunac zbog poplava nastalih izlijevanjem korita nekoliko rijeka i bujičnih potoka, te navela da će donositi odgovarajuće mjere radi zaštite i spašavanja od poplava, što znači da je postupala u skladu sa gore navedenom odredbama člana i 26. Zakona o lokalnoj samoupravi i člana 132. stav 5. Zakona o civilnoj zaštiti. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o civilnoj zaštiti i ZOO. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o civilnoj zaštiti i ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala ranije u postupku pred Višim privrednim sudom, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud u odluci po žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3282/17 (D. M., vl. TR "ZOMI" Bratunac) | Sudska praksa | Aktio