Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3927/15 (A. K. i A. B.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3927/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine u predmetu broj AP-3927/15, rješavajući apelacije Admira Kulenovića i Admire Beharić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Admira Kulenovića i Admire Beharić, podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 055816 13 Rev od 7. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Kulenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 055816 13 Rev od 7. aprila 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3927/15.
2. Admira Beharić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju takođe zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. novembra 2015. godine apelaciju protiv istog rješenja Vrhovnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4951/15.
3. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i da se tim apelacijama osporava ista odluka Vrhovnog suda, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3927/15.
4. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 OV 055816 09 V od 30. novembra 2011. godine obavezan je Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: predlagač) da apelantima, te Bakiru Hotiću, Fikretu Hotiću i Zuhri Dujmenović (u daljnjem tekstu: ostali protivpredlagači) za nekretnine eksproprisane rješenjem Opštine Banjaluka broj 04-473-93/91 od 21. oktobra 1991. godine, pobliže opisane u izreci predmetnog rješenja (koje se sastoje od: porodične stambene zgrade, dvorišnog objekta-stambenog prostora, pomoćnog objekta-nastrešnice, temelja dvorišnog stambenog izgorjelog objekta, pomoćnog objekta nastrešnice 2 – izgorjele, drvene šupe za drva, drvenog kokošinjca, nosača za lozu, ograde od metalnih profila, drvene ograde sa bodljikavom žicom, izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta i zasada na eksproprisanom zemljištu) isplati određene novčane iznose odnosno ukupan iznos od 298.584,35 KM, kao i „uvećanu naknadu za pripadajući stan“ u iznosu od 101.448,00 KM, što ukupno iznosi 400.032,35 KM, i to apelantima od po 1/8 od ukupne naknade, a ostalim protivpredlagačima od po ¼ od ukupne naknade, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
5. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da su rješenjem o eksproprijaciji broj 04-473-93/91 od 21. oktobra 1991. godine potpuno eksproprisane nekretnine pobliže označene u izreci rješenja radi izgradnje saobraćajnice „Istočni tranzitni put“ u sklopu stambenog naselja „Mejdan V“ u Banjaluci. Iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda proizilazi da predlagač, apelanti i ostali protivpredlagači nisu postigli sporazum pred organom uprave u vezi sa određivanjem naknade za eksproprisane nepokretnosti, pa je daljnji postupak nastavljen pred Osnovnim sudom, u kojem je, nakon izjašnjenja stranaka u postupku, održan uviđaj na licu mjesta na kojem su prisustvovale stranke i njihovi punomoćnici, te vještak građevinske struke i vještak poljoprivredne struke, a koji su dali svoje nalaze i mišljenja. Osnovni sud je konstatovao da je predmetnim rješenjem o eksproprijaciji utvrđeno pravo na stan Zejfi Hotić (pravnoj prednici apelanata i ostalih protivpredlagača, kako to proizilazi iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda; u daljnjem tekstu: Z.H.) u površini od 56,36 m² i to za glavni stambeni objekat, te da joj taj stan nije nikad dodijeljen, a za koji apelanti i ostali protivpredlagači potražuju novčanu protuvrijednost ili eventualno stan pod zakup. Pozivajući se na odredbe čl. 2. i 54. Zakona o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08: u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), Osnovni sud je donio odluku kao u izreci rješenja obrazloživši da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i vještaka poljoprivredne struke utvrdio tržišnu vrijednost eksproprisanih nekretnina i zasada u vrijeme donošenja rješenja. Pri tome, istakao da je prihvatio nalaz vještaka građevinske struke u cjelosti, „ne uvažavajući pritom prigovore zastupnika predlagača, a koji su se odnosili na naknadu za izgorjeli objekat protupredlagača, odnosno, prigovore koji su se odnosili na uvećanje naknade po osnovu vrijednosti za stan“. U vezi sa tim, Osnovni sud je ukazao da je u rješenju o eksproprijaciji navedeno da je Z.H. nosilac stanarskog prava na stanu u porodičnoj stambenoj zgradi (koja je predmet eksproprijacije) u ukupnoj površini od 56,36 m² i da ima pravo po osnovu eksproprijacije na objezbjeđenje odgovarajućeg stana. Konstatujući da Z.H, koja je u međuvremenu i preminula, nije ostvarila to pravo s obzirom da su se desile određene statusne promijene u odnosu na institut stanarskog prava, koje je sada zamijenjeno pravom na zakup, te činjenicu da se to pravo sada teško ostvaruje, Osnovni sud je prihvatio prijedlog apelanata i ostalih privpredlagača i istima priznao pravo na naknadu u visini vrijednosti stambenog prostora za tu lokaciju i ukupno dodijeljenu površinu stambenog prostora u skladu sa izjašnjenjem vještaka građevinske struke.
6. Predlagač je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je rješenjem broj 71 0 V 055816 12 Gž od 20. decembra 2012. godine djelimično uvažio žalbu predlagača i preinačio prvostepeno rješenje u dijelu odluke kojim je obavezan predlagač da apelantima i ostalim protivpredlagačima isplati naknadu za eksproprisane nekretnine za temelje dvorišnog stambenog izgorjelog objekta, u iznosu od 4.332,00KM i za pomoćni objekat nadstrešnica 2 - izgorjela u iznosu od 1.570,50 KM, tako što je u tom dijelu odbio njihov zahtjev, kao i u dijelu odluke o kamatama i troškovima postupka, i to na način pobliže opisan u izreci drugostepenog rješenja, dok je u ostalom dijelu odbio žalbu predlagača i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je apelantima i drugim protivpredlagačima dosuđena „uvećana naknada za pripadajući stan“.
7. Okružni sud je u vezi sa spornim pitanjem da li apelanti i ostali protivpredlagači imaju pravo na protivnaknadu za odgovarajući stan konstatovao da je tačan navod žalbe da u važećem Zakonu o eksproprijaciji nije propisana mogućnost dodjeljivanja stanova u društvenom vlasništvu i uspostavljanje stanarskog prava, za razliku od ranijeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“, broj 18/86 i 38/89), koji je važio u vrijeme eksproprijacije nekretnina za koje se određuje naknada u konkretnom slučaju. Međutim, konstatujući da je tačkom 5. pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji utvrđeno da Z.H. – pravnom predniku apelanata i ostalih predlagača pripada pravo na obezbjeđenje odgovarajućeg stana odnosno da je u upravnom postupku određen obim njenih prava, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti i ostali protivpredlagači imaju pravo na naknadu za stan u visini vrijednosti stambenog prostora za predmetnu lokaciju i ukupno dodijeljenu površinu stambeno prostora. Pri tome, Okružni sud je ocijenio da je iznos koji je prvostepeni sud, na temelju mišljenja vještaka građevinske struke, dosudio apelantima i ostalim protivpredlagačima predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pripadajući stan jer je u istom iznosu sadržana tržišna vrijednost iste nekretnine.
8. Predlagač je izjavio reviziju protiv rješenja Okružnog suda. Vrhovni sud je rješenjem broj 71 0 V 055816 13 Rev od 7. aprila 2015. godine preinačio oba nižestepena rješenja tako što je odbio zahtjev apelanata i ostalih protivpredlagača za isplatu naknade u visini od 101.448,00 KM na ime tržišne vrijednosti stana površine 56,36 m² odnosno snizio je naknadu za eksproprisane nepokretnosti na iznos od ukupno 292.681,85 KM, shodno čemu su sniženi i dosuđeni troškovi postupka na iznos pobliže naveden u izreci rješenja.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da se osnovni revizioni prigovor zasniva na isticanju da je pogrešno stanovište nižestepenih sudova da apelantima i ostalim protivpredlagačima pripada kumulativno i naknada za porodičnu stambenu zgradu površine 56,36 m² i naknada u visini tržišne vrijednosti stana iste površine. Vrhovni sud je zaključio da je taj prigovor osnovan. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi zanemarili sadržaj predmetnog rješenja o eksproprijaciji iz kojeg, između ostalog, proizilazi da je pravna prednica apelanata i drugih protivnika predlagača – Z.H. predložila da joj se, umjesto novčane naknade za porodičnu stambenu zgradu, dodjeli odgovarajući stan. Takođe, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da Z.H, koja je umrla 1993. godine, za života nije dodijeljen stan iste površine kao i stan u njenoj porodičnoj kući, a da je ta eksproprisana kuća bila u njenom posjedu sve do njene smrti, a da je sada u posjedu njenih nasljednika odnosno apelanata i ostalih protivpredlagača, koji su u javnim knjigama i dalje upisani kao suvlasnici eksproprisanih nekretnina. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da za života Z.H. obaveza predlagača da istoj obezbijedi odgovarajući stan nije bila dospjela, te da je ta obaveze dospijevala tek u momentu deposjediranja bivših vlasnika eksproprisanih nekretnina, a s obzirom da je Z.H. na stanu trebala steći stanarsko pravo koje se ne nasljeđuje, da se njenom smrću se ugasila i obaveza predlagača da joj obezbijedi stan. Vrhovni sud je ukazao da iz odredbi čl. 53. i 54. Zakona o eksproprijaciji proizilazi da se naknada za eksproprisane nepokretnosti određuje ili davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti ili isplatom pravične novčane naknade. Zaključio da iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da je isključena mogućnost da se bivšim vlasnicima kumulativno isplati novčana naknada i dodijeli druga nepokretnost odnosno isplati tržišna cijena druge nepokretnosti. Shodno tome, konstatovao da je u reviziji osnovano ukazano da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je apelantima i ostalim protivpredlagačima određena i novčana naknada za eksproprisanu porodičnu stambenu zagradu i naknada u visini tržišne vrijednosti stana iste površine koju ima i ta zgrada. Vrhovni sud je ukazao da je time faktički apelantima i ostalim predlagačima za istu nepokretnost dosuđena dupla naknada. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbu člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP - kojom je propisano da ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu), u vezi sa odredbom članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
10. Apelant u apelaciji broj AP-3927/15 tvrdi da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant ukazuje da se Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja pozvao na član 250. stav 1. ZPP-a, iz čega proizilazi da je zaključio da je nižestepeno rješenje Okružnog suda zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, apelant smatra da se iz sadržaja obrazloženja osporenog rješenja ne može zaključiti koju je to odredbu materijalnog prava nižestepeni sud pogrešno primijenio. Tvrdi da su zaključci Vrhovnog suda potpuno neosnovani, paušalni, proizvoljni i zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i odredbe člana 250. ZPP-a. Pri tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju uslijed čega je Vrhovni sud bio dužan da postupi u skladu sa odredbom člana 250. stav 2. ZPP-a i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. Tvrdi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je smrću Z.H. prestala obaveza predlagača da joj obezbijedi stan, imajući u vidu čl. 6. i 8. rješenja o eksproprijaciji, kojima je, kako ističe, ta obaveza bila određena. S obzirom da to predlagač nije učinio, a, prema apelantovim navodima, ušao je u posjed eksproprisanih nekretnina, apelant smatra da je predlagač bio dužan isplatiti pravičnu naknadu u vrijednosti stana koji je trebao obezbijediti.
11. Apelantica u apelaciji broj AP-4951/15 tvrdi da su joj osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ista prava na čiju povredu je ukazivao apelant u apelaciji broj AP-3927/15, te pored tih prava, i pravo iz člana 12. Evropske konvencije pri čemu apelantica zapravo iznosi iste apelacione navode kao i apelant u apelaciji AP-3927/15. Pored toga, apelantica, između ostalog, navodi da nije opunomoćila svog brata - apelanta da je zastupa u postupku povodom revizije (iako je kao punomoćnik zastupao u postupku pred nižestepenim sudovima). Shodno tome, smatra da su Vrhovni sud odnosno Osnovni sud od predlagača trebali zatražiti da dostavi apelanticinu adresu i reviziju dostaviti njoj lično na odgovor, a kako to nisu učinili, da su povrijedili njeno pravo na pravično suđenje u smislu prava na ravnopravnost u postupku.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na apelanticine navode iz kojih proizilazi da su Vrhovni sud i Osnovni sud povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U vezi sa apelanticinim navodima o povredi princip ravnopravnosti koje temelji na tvrdnjama da ju je apelant (njen brat) kao punomoćnik zastupao samo u postupku pred nižestepenim sudovima, a ne i u postupku pred Vrhovnim sudom, pa da je njoj lično trebala biti dostavljena revizija na odgovor, a što nije učinjeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica nije navela konkretne razloge koje bi istakla u odgovoru na reviziju a koji bi suštinski utjecali na drugačiju odluku Vrhovnog suda. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio predmetni postupak u cjelini, te je u svojoj odluci obrazložio primjenu materijalnog prava za koju je Ustavni sud utvrdio da nije bila proizvoljna. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da učestvuje u prvostepenom i drugostepenom postupku što je apelantica, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i odluka donesenih u postupku, i činila putem apelanta kao svog nespornog punomoćnika u tom postupku. Iz navedenog proizlazi da su stavovi apelantice vezani za konkretan predmet nesporno bili poznati Vrhovnom sudu prilikom donošenja osporene odluke budući da je predlagač i u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbi na drugostepenu presudu osporavao odluku prvostepenog suda i u dijelu koji je se odnosio na „uvećanu naknadu za pripadajući stan“, a iz činjenica predmeta proizilazi da su protivnici predlagača pa dakle i apelantica, zastupana po apelantu, smatrali da im to pravo pripada. U takvim okolnostima, iako je nesporno da odgovor na reviziju nije dostavljen lično apelantici, nema ništa što bi ukazivalo da je, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, apelantica stavljena u znatno podređen položaj u odnosu na predlagača (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda AP- 3653/13 od 10. oktobra 2016. godine, točka 32. dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, apelanticini navodi da nije bila ravnopravno tretirana sa suprotnom stranom u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom su, po ocjeni Ustavnog suda, neosnovani.
15. Ustavni sud zapaža da apelanti dalje smatraju da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
16. U vezi sa tim, te imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio svoj zaključak da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelantima i ostalim protivpredlagačima kumulativno odredili i novčanu naknadu za eksproprisanu porodičnu stambenu zgradu i naknadu u visini tržišne vrijednosti stana iste površine koju ima i ta zgrada. Ustavni sud zapaža da se u vezi sa tim Vrhovni sud, nasuprot apelacionim navodima, eksplicitno pozvao na odredbe čl. 53. i 54. Zakona o eksproprijaciji, za koje je zaključio da su pogrešno primijenjene. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 53. Zakona o eksproprijaciji propisano: Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korišćenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost. [..]. Odredbama člana 54. istog Zakona je propisano: Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. […]. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o eksproprijaciji, kao i odredbu člana 250. stav 1.ZPP-a, na koju se Vrhovni sud takođe pozvao u obrazloženju osporene odluke, te uzimajući i obzir da apelanti, izuzev paušalnih navoda, nisu dokazali svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi elemente proizvoljnosti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
17. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa apelanticinim navodima da je osporenom odlukom povrijeđen član 12. Evropske konvencije (pravo na sklapanje braka), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove apelanticine navode neće razmatrati.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman