Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2301/15 („UNIMAR“ d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2301/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2301/15, rješavajući apelaciju „Unimara“ d.o.o. Posušje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. studenog 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Unimara“ d.o.o. Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 058053 13 Rev od 5. ožujka 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 058053 13 Pž od 5.
kolovoza 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 058053 12 Ps 2 od 12. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Unimar“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnio je 11. svibnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 058053 13 Rev od 5. ožujka 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 058053 13 Pž od 5. kolovoza 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 058053 12 Ps 2 od 12. veljače 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog zavoda MIO Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. lipnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 6. lipnja do 30. kolovoza 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 9. prosinca 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate. U tužbi je, između ostalog, naveo da je tuženi sa HI-FI Centrom d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: HI-FI Centar) 26. ožujka 2007. godine (u obrazloženju presude je očiglednom greškom naveden 22. ožujak 2007. godine) zaključio ugovor o kupovini robe kojim se HI-FI Centar obvezao robu iz svog prodajnog asortimana prodavati korisnicima mirovina tuženog uz plaćanje u mjesečnim ratama, dok se tuženi obvezao obustavljati iznose mjesečnih rata od mirovina svojih korisnika i prenositi ih na račun HI-FI Centra. Apelant je istakao da je člankom 10. tog ugovora propisano da HI-FI Centar može svoje potraživanje nastalo po osnovi ugovora o kupovini robe prenijeti na treće osobe uz obvezu obavještavanja tuženog o prijenosu potraživanja, koji će nakon prijema obavijesti o ustupanju zaplijenjene iznose mirovina prebacivati na račun osoba na koje je preneseno potraživanje, bez prava prigovora u pogledu osobe kojoj je ustupljeno potraživanje. Nadalje, apelant je naveo da je sa HI-FI Centrom 4. svibnja 2009. godine zaključio ugovor o cesiji kojim je HI-FI Centar na apelanta prenio sva svoja potraživanja koja ima od tuženog po ugovoru o kupovini robe, te da je, sukladno važećim propisima, dostavio tuženom ugovor o cesiji i na taj način ga obavijestio o ustupanju potraživanja, a tuženi, umjesto da postupi po ugovoru o cesiji, apelantu je vratio ugovor uz obrazloženje da je račun HI-FI Centra blokiran, te da se u konkretnom slučaju ne radi o cesiji, već o izbjegavanju obveza prema bankama. Imajući u vidu sve navedeno, apelant je predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će obvezati tuženog da mu na ime dospjelih, a neplaćenih rata isplati iznos pobliže naveden u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Općinski sud je Presudom broj 58 0 Ps 058053 12 Ps 2 od 12. veljače 2013. godine odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe članka 436. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da povjeritelj može ugovorom sklopljenim s trećom osobom prenijeti na drugog svoje potraživanje, izuzev onog potraživanja čiji je prijenos zabranjen zakonom, ili koje je vezano za ličnost povjeritelja, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga, dok je odredbom članka 438. stavak 1. ZOO propisano da za prijenos potraživanja nije potreban pristanak cesusa (dužnika), ali je ustupilac (cedent) dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju, dok je stavkom 2. tog članka propisano da je ispunjenje izvršeno ustupiocu - cedentu prije obavijesti o ustupanju pravovaljano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje.
8. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza, pobliže navedenih u obrazloženju presude, slijedi da je ugovorom o kupovini robe za tuženog nastala obveza da redovito mjesečno, nakon što primi od HI-FI Centra sve podatke o zaključenju ugovora o kupoprodaji robe sa korisnicima mirovina kod tuženog, mirovine svojih korisnika umanji za potraživanje HI-FI Centra po zaključenom ugovoru o kupoprodaji i tako dobivene iznose doznači na račun HI-FI Centra kao prodavca robe. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su u obligacijskopravnom odnosu s prodavcem bili umirovljenici koji su mirovine primali kod tuženog, a tuženi je samo posebnim ugovorom pristao kao dužnikov dužnik, tehnički provoditi naplatu za HI-FI Centar.
9. Nadalje, Općinski sud je istakao da ugovor o kupovini robe nije glavni ugovor na temelju kojeg HI-FI Centar ima pravo na naplatu svojih potraživanja po osnovi prodane robe, nego je to sporedni ugovor, koji je po svojim karakteristikama ugovor o nalogu iz članka 749. ZOO. Općinski sud je ukazao da je citiranom odredbom propisano da se ugovorom o nalogu obvezuje nalogoprimac (što je tuženi u konkretnom slučaju) da prema nalogodavcu za njegov račun poduzme određene poslove kojim se istodobno ovlašćuje nalogoprimac za poduzimanje tih poslova, a nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa. S tim u svezi, Općinski sud je istakao da između HI-FI Centra i tuženog nije postojao nikakav pravni odnos izuzev ugovora o nalogu po kojem je tuženi postupao za račun HI-FI Centra, prema kojem je tuženi iznose mjesečnih rata trebao obustavljati od mirovina svojih korisnika i prosljeđivati ih na račun HI-FI Centra, sve do konačne isplate dugovanog iznosa, odnosno do prestanka isplate zbog smrti korisnika.
10. Osim toga, Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza, zaključio da je ugovorom o cesiji tuženi deklariran kao dužnik HI-FI Centra, što on nikako nije, nego su to fizičke osobe koje mirovinu primaju kod tuženog. Osim toga, stvarni dužnici HI-FI Centra nikada nisu obaviješteni o cesiji. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je zaključenjem predmetnog ugovora o cesiji HI-FI Centar povrijedio osnovne i obvezne principe obligacijskog prava propisane čl. 10, 13, 15, 16. i 17. ZOO. HI-FI Centar je zaključenjem ugovora o cesiji izigrao i propise iz osnovnih odredaba članka 12. stavak 3. Zakona o financijskom poslovanju (in fraudam legis), budući da je točno da na dan zaključenja ugovora o cesiji računi HI-FI Centra kao cedenta nisu bili blokirani, ali činjenica da su oni blokirani već sutradan govori o razlozima cedenta za zaključenje ugovora o cesiji, budući da je imao više dospjelih, a neizmirenih obveza. Iz navedenog slijedi da je cedent odlično znao da mu prijeti blokada računa i prinudna naplata obveza koje je imao prema trećima, pa kako bi izbjegao prinudno izvršenje svojih obveza, u posljednji čas je zaključio ugovor o cesiji, kojim je sigurne prilive sredstava na svoj račun usmjerio na račun cesionara, odnosno apelanta.
11. Konačno, Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka financijske struke proizlazi da tuženi, nakon zaprimanja ugovora o cesiji, nije mogao činiti ništa drugo osim onog što je činio i do tada i rate kredita odbijene od mirovina svojih korisnika i dalje dostavljati na račun HI-FI Centra kao cedenta, odnosno kasnije, nakon prijema rješenja Uprave za neizravno oporezivanje (po nalogu za prinudnu naplatu neizravnih poreza) na račun te uprave. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka financijske struke proizlazi da tuženi u svojim poslovnim knjigama nije knjižio kreditne obveze umirovljenika nastale po osnovi ugovora o prodaji sa HI-FI Centrom, po kojima se plaćanje vršilo sustavom obustave prilikom isplate mirovina, jer nije postojao nikakav dužničko-povjeriteljski odnos između HI-FI Centra i tuženog, što je sukladno Zakonu o računovodstvu i reviziji u FBiH. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na temelju citiranih odredaba ZOO, Zakona o računovodstvu u FBiH, kao i odredbi članka 7. stavak 1. i članka 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u dispozitivu presude, jer apelant nije uspio dokazati da ima bilo kakvih potraživanja od tuženog.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 058053 13 Pž od 5. kolovoza 2013. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostupanjskog suda, istakavši, između ostalog, da je prvostupanjski sud ugovor o kupovini robe pravilno identificirao kao ugovor o nalogu (članak 749. ZOO) i dao valjane razloge za to. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da se taj ugovor ne može identificirati kao ugovor o kupoprodaji (članak 454. ZOO), jer se HI-FI Centar nije obvezao tuženom predati prodanu svar tako da ovaj stekne pravo vlasništva na njoj, niti se tuženi obvezao da će mu u svoje ime platiti cijenu, što je karakteristika ugovora o kupoprodaji.
14. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 10. Ugovora o kupovini robe propisano da HI-FI Centar ima pravo prenijeti svoja potraživanja koja su nastala temeljem spomenutog ugovora na treću osobu, ali to su potraživanja od umirovljenika za kupljeni proizvod, a ne od tuženog, kao posrednika u kupoprodaji. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je navedena odredba članka 10. ugovora o kupovini robe ništava u smislu članka 103. ZOO (definicija ništavog ugovora), a u svezi sa člankom 105. stavak 1. ZOO, kojim je propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati i bez te ništave odredbe, iako ona nije bila niti uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je ugovor o kupovini robe zaključen između HI-FI Centra i tuženog bio pravno valjan (ugovor o nalogu) a njegova odredba članka 10. je ništava u smislu citirane odredbe članka 105. ZOO, budući da je tom odredbom tuženi, umjesto uloge nalogoprimca, dobio ulogu dužnika, „bez prava prigovora u pogledu osobe na koju su prenijeta potraživanja“, a prenesena potraživanja se nisu mogla prenijeti na apelanta kod nesporno nastalih ranijih obveza prema trećim osobama koje su imale pravo prioriteta u naplati svojih potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je predmetni ugovor mogao opstati na snazi, ali ne može opstati odredba članka 10. tog ugovora, jer je suprotna prinudnom propisu - odredbi članka 12. Zakona o financijskom poslovanju FBiH, a protivna je i načelima obligacijskog prava na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da bi ugovorna strana sa HI-FI Centrom bio konkretni umirovljenik koji je kupio neki njegov proizvod, a ne tuženi koji je imao samo ulogu nalogoprimca (članak 749. ZOO) i koji mu je samo izašao u susret na način da on naplaćuje kupljeni proizvod odbijanjem od mirovine.
15. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da, i ako bi se prihvatio stav da su tuženi i HI-FI Centar zaključili ugovor o nalogu, onda se za ugovorni odnos apelanta i tuženog ne mogu primijeniti odredbe čl. 436. i 438. ZOO na koje se pozvao apelant i svi njegovi stavovi navedeni u prizivu su bespredmetni. Dosljedno tome, točno je da je ugovor o cesiji sklopljen između HI-FI Centra i apelanta, kojim HI-FI Centar ustupio svoja potraživanja apelantu, ali je pogrešan stav da su to potraživanja koja on ima od tuženog po ugovoru o kupovini robe, jer su to potraživanja od umirovljenika.
16. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 058053 13 Rev od 5. ožujka 2015. godine.
17. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi isplati utuženi iznos, koji predstavlja potraživanje ustupljeno apelantu od HI-FI Centra temeljem ugovora o cesiji. Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno prigovoru revidenta, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da ugovor o kupovini robe između tuženog i HI-FI Centra ima karakter ugovora o nalogu u smislu odredbe članka 749. ZOO. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno da je tuženi zaključio ugovor sa HI-FI Centrom, te da je zaključenjem tog ugovora preuzeo na sebe obvezu da za njegov račun obustavlja od mirovina iznose mjesečnih rata (članak 5. ugovora) na ime plaćanja rata kredita. Budući da je tuženi preuzeo obvezu da vrši obustavu rata, samim tim nije nastao dužničkopovjeriteljski odnos između tuženog i HI-FI Centra, niti je tuženi imao bilo kakvo dugovanje prema njemu. Prema tome, tuženi nije imao položaj dužnika, budući da je kupoprodajni ugovor zaključen između HI-FI Centra kao prodavca, sa jedne strane, i umirovljenika kao kupaca, sa druge strane, što dalje znači da su umirovljenici imali položaj dužnika i obvezu prema HI-FI Centru, a ne tuženi, kako to pogrešno tvrdi apelant. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi kao nalogoprimac izvršavao nalog prema nalogu kako glasi, odnosno sukladno zaključenom ugovoru, te da su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva dajući kroz obrazloženje svojih odluka pravilne i potpune razloge.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi o povredi navedenog prava svode se, u suštini, na tvrdnje da su osporene presude rezultat povrede materijalnog prava, kao i rezultat bitne povrede odredaba parničnog postupka. Apelant je istakao da je pogrešan zaključak sudova iz osporenih presuda da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nalogu u kojem su dužnici umirovljenici, budući da je tuženi ugovorna strana, a ne sami umirovljenici, pa je samim tim pogrešno eliminirao tuženog kao stranku u predmetnom obligacijskopravnom odnosu, čime je grubo povrijeđen materijalni zakon. Osim toga, apelant je naveo da Vrhovni sud nije dao odgovor na sve navode priziva i revizije, odnosno nije ih obrazložio kako bi se moglo utvrditi da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari, pa je došlo i do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje - obrazloženu odluku. b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene presude, da primjena prava u revizijskoj odluci nije bila proizvoljna, te da, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
20. Kantonalni sud je naveo da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda prava na pravično suđenje, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska presuda dovoljno obrazložena, te da, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
22. Tuženi je naveo da su navodi iz apelacije pravno neutemeljeni, paušalni i neargumentirani. Naime, redoviti sudovi su u postupku provedenom pravilno i zakonito, na temelju činjenica utvrđenih u postupku, koje apelant ničim nije doveo u pitanje, donijeli zakonite presude sa odgovarajućim zakonskim odredbama ZOO i Zakona o financijskom poslovanju FBiH. Osim toga, tuženi je uz odgovor na apelaciju dostavio i Presudu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 027190 15 Ps od 27. siječnja 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 027190 16 Pž2 od 28. studenog 2016. godine, kojima je, po tužbi tuženog protiv apelanta i HI-FI Centra, utvrđeno da je predmetni ugovor o cesiji apsolutno ništav i bez pravnog učinka.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
I - NIŠTAVI UGOVORI
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Djelimična ništavost Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)
Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436. stav 1.
(1) Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga.
Obavještavanje dužnika Član 438. stav 1.
(1) Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
(2) Ispunjenje izvršeno ustupiocu prije obavještenja o ustupanju punovažno je i oslobađa dužnika obaveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obaveza ostaje i on je dužan da je ispuni prijemniku.
NALOG
Pojam Član 749. stav 1.
Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
24. U Zakonu o financijskom poslovanju („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 14/97, 13/00 i 29/00), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Članak 12. stavak 3.
Iznimno od odredbe stavka 2. ovog članka, pravna osoba ne može izmirivati međusobne obveze prebijanjem, niti na druge načine predviđene propisima o obligacionim odnosima, sve dok ima evidentirane neizmirene dospjele obveze iz članka 4. ovog zakona. VI.Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 058053 13 Rev od 5. ožujka 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 23. travnja 2015. godine a apelacija je podnesena 11. svibnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio da mu tuženi isplati utuženi iznos. Dakle, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Apelant, prije svega, tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, odnosno da je pogrešan zaključak sudova iz osporenih presuda da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nalogu.
34. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na apelacione navode, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati utuženi iznos. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da su ugovorom o kupovini robe zaključenim između HI-FI Centra i tuženog nastale obveze, i to za HI-FI Centar da prodaje robu iz svog asortimana korisnicima mirovina uz plaćanje mjesečnim ratama, a za tuženog da za račun HI-FI Centra obustavlja od mirovina iznose mjesečnih rata na ime plaćanja rata kredita, tako da ugovor o kupovinu robe ima karakter ugovora o nalogu (članak 749. ZOO). Naime, zaključivanjem navedenog ugovora nije nastao dužničkopovjeriteljski odnos između tuženog i HI-FI Centra, niti je tuženi imao bilo kakvo dugovanje prema njemu, nego je tuženi kao nalogoprimac izvršavao nalog sukladno zaključenom ugovoru. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da je odredba članka 10. ugovora o kupovini robe ništava (HI-FI Centar može svoje potraživanje nastalo po osnovi ugovora o kupovini robe prenijeti na treće osobe uz obvezu obavještavanja tuženog o prijenosu potraživanja) jer je protivna odredbi članka 12. Zakona o financijskom poslovanju FBiH i načelima obligacijskog prava. Naime, tom odredbom tuženi je, umjesto uloge nalogoprimca, dobio ulogu dužnika „bez prava prigovora u pogledu osobe na koju su prenijeta potraživanja“, a prenijeta potraživanja se nisu mogla prenijeti na apelanta kod nesporno nastalih ranijih obveza prema trećim osobama koje su imale pravo prioriteta u naplati svojih potraživanja. Ugovorom o cesiji tuženi je deklariran kao dužnik HI-FI Centra, što on nikako nije, nego su to fizičke osobe koje mirovine primaju kod tuženog.
37. Dovodeći u svezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redoviti sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.
38. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije dao odgovor na sve navode priziva i revizije, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebice pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih prizivnih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizijski navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
40. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u svezu sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim točkama ove odluke, ocijenivši te navode neutemeljenim. Obzirom na to, Ustavni sud, zbog istih razloga, smatra neutemeljenim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud odgovorio na svaki revizijski navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da povreda ovog prava nije utemeljena.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman