Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/17 (E. R.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3062/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3062/17, rješavajući apelaciju Emina Redžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emin Redžić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 013985 15 U od 19. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emin Redžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 013985 15 U od 19. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesen protiv rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju.

2. U osporenom rješenju tuženog je navedeno da je u toku postupku pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo - Odjeljenje za drugostepeni postupak Sarajevo, u kome je navedeno da su pravilni nalaz, ocjena i mišljenje prvostepenog organa vještačenja, i da su sa istim saglasni, tj. da kod apelanta postoji II ( druga ) kategorija invalidnosti, zbog bolesti. Tuženi je istakao da apelant zbog promijenjene radne sposobnosti nije sposoban za svoj posao KV tesara, a da je sposoban za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje teža fizička naprezanja, rad na visini i noćni rad. U vezi s tim, konstatovano stanje utvrđeno neposrednim pregledom, uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, kao i novopriloženu medicinsku dokumentaciju, izraženo je do te mjere da postoji promijenjena radna sposobnost, a da nije izraženo u tolikoj mjeri da bi postojao gubitak radne sposobnosti. Tuženi je konstatovao da kako kod apelanta ne postoji I (prva) kategorija invalidnosti u smislu člana 22. stav

3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 52. istog Zakona za priznavanje prava na invalidsku penziju. Također je istaknuto da kako je nalazom, ocjenom i mišljenjem drugostepenog organa vještačenja potvrđeno da kod apelanta postoji II (druga) kategorija invalidnosti, a da se apelant ne nalazi u radnom odnosu na području Federacije Bosne i Hercegovine, da mu, saglasno članu 98. stav 1. a u vezi sa članom 73. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (kojim je propisano da osiguranik kod koga je utvrđena II (druga) kategorija invalidnosti, pravo po osnovu iste ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca), ne pripadaju prava iz invalidskog osiguranja, po osnovu promijenjene radne sposobnosti.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovni apelantovi navodi da mu nije omogućeno učestvovanje u posebnom ispitnom postupku, jer iz spisa predmetna proizlazi da je apelant pregledan od strane Odjeljenja za drugostepeni postupak Sarajevo, te upućen i psihologu, a na osnovu čijeg nalaza je i između ostalog Odjeljenje za drugostepeni postupak Sarajevo, dalo svoj nalaz i mišljenje. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je zaključio da su i prvostepeni organ, a i tuženi pravilno postupili kada nisu priznali pravo na invalidsku penziju apelantu, jer je kod apelanta utvrđena II kategorija invalidnosti, te da u skladu sa odredbom člana

73. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH, apelant ostvaruje svoja prava u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su Kantonalni sud, kao i nadležni upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da mu upravni organi nisu omogućili da kao stranka učestvuje u postupku iako je to bilo nužno radi pravilnog i potpunog činjeničnog utvrđenja, odnosno da nisu cijenili apelantovu relevantnu medicinsku dokumentaciju u vezi povreda nastalih na radu u Austriji, na osnovu koje medicinske dokumentacije je kod apelanta od strana stručnih institucija u Austriji utvrđena potpuna radna nesposobnost, a apelant svrstan u I kategoriju invalidnosti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, odnosno nadležni upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud, kao i tuženi upravni organ dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/17 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio