Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2748/17 (Opština Vlasenica)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2748/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2748/17, rješavajući apelaciju Opštine Vlasenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Vlasenica protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 044700 17 Gž 2 od 24. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Vlasenica, podnijela je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 V 044700 17 Gž 2 od 24. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da tržišna cijena za građevinsko zemljište (preciznije označeno u izreci prvostepenog rješenja), za koje je utvrđeno pravo svojine u korist protivnika predlagatelja (B.K.), iznosi 16,60 KM /m2, odnosno ukupno 879,80 KM, koji iznos je protivnik predlagatelja dužan platiti apelantu, nakon čega stiče pravo na upis prava svojine na predmetnom zemljištu.

2. U obrazloženjima prvostepenog rješenja je navedeno, između ostalog, da sporazum o naknadi za zemljiše nije postignut iz razloga što je zakonski zastupnik apelantice predložio da se naknada za zemljište utvrdi u visini od 50,05 KM /m2, odnosno za površinu od 53 m2, ukupan iznos od 2.652,65 KM, a punomoćnica protivnika predlagatelja nije prihvatila predloženu tržišnu cijenu. Prvostepeni sud je ukazao da sud u vanparničnom postupku određuje tržišnu cijenu zemljišta za koje je utvrđeno pravo svojine u korist protivnika predlagača. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je sporna činjenica da li cijenu u konkretnom slučaju predstavlja iznos od 50,05 KM/m utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka Ž. Č. u upravnom postupku ili iznos od 16,60 KM/m kako je to određeno Odlukom o visini vrijednosti nepokretnosti po zonama na području Opštine Vlasenica na dan 31. decembar 2015. godine. Prvostepeni sud je naveo da je vještak primijenio metodu rezidualne vrijednosti za određivanje tržišne cijene vrijednosti zemljišta na kom je već izgrađen objekat, gdje na vrijednost zemljišta utiče cijena poslovnih prostora u zoni gradnje, te da primjenom ove metode vještak očekivanu tržišnu vrijednost gotovog proizvoda (objekta) umanjuje za sve troškove osim zemljišta, uključivši i dobit investitora. Prvostepeni sud je naveo da se u predmetnim vanparničnim postupcima ne utvrđuje vrijednost objekta koji je bespravno izgrađen na zemljištu, već se utvrđuje vrijednost zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekata, a ona iznosi 16,60 KM/ . Takođe, prvostepeni sud je naveo da bi u slučaju prihvatanja nalaza vještaka, graditelji došli u situaciju da svojim sredstvima, gradeći poslovni prostor na neizgrađenom građevinskom zemljištu, uvećaju vrijednost građevinskog zemljišta i da za tako uvećanu vrijednost zemljišta plate naknadu u vidu vrijednosti zemljišta uvećane njihovim sredstvima i njihovim radom, a što po mišljenu prvostepenog suda nije bila namjera zakonodavca izražena u odredbama člana 330a. Zakona o stvarnim pravima.

3. Pored toga, Okružni sud je naveo da se odluka o visini naknade za građevinsko zemljište, odnosno tržišna cijena koju plaća predlagač u postupku legalizacije bespravno izgrađenog objekta, u skladu sa odredbama člana 330a. stav 3. Zakona o stvarnim pravima određuje prema tržišnoj cijeni predmetnog zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke. Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je tržišnu cijenu predmetnog zemljišta odredio u iznosu od 16,60 KM/m na osnovu Odluke Skupštine opštine Vlasenica, kojom odlukom je tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta u I zoni Opštine Vlasenica (što prema tački II ove odluke predstavlja zemljište sa svim onim što je trajno spojeno sa njim ili što je izgrađeno na površini zemljišta i podrazumjeva zemljište i gradjevinske objekte, dakle izgrađeno gradsko gradjevinsko zemljište), u kojoj se nesporno nalazi predmetno zemljište, utvđena u iznosu od 16,60 KM. Okružni sud je ukazao da nije mogao prihvatiti nalaz vještaka vještaka građevinsko-arhitektonske struke, sačinjen 2014. godine, jer apelantica nije predlagala provođenje dokaza saslušanjem navedenog vještaka, odnosno dopunu njegovog nalaza, kako bi se vještak izjasnio na okolnosti koje utiču na tržišnu cijenu predmetnog zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da utvrđena vrijednost ne predstavlja tržišnu vrijednost, odnosno tržišnu cijenu predmetnog zemljišta. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da nije "cijenjen" nalaz i mišljenje vještaka građevinsko-arhitektonske struke. Apelantica u suštini smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je u predmetnoj apelaciji apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2749/17 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2748/17 (Opština Vlasenica) | Sudska praksa | Aktio