Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1492/17 ("Heko I" d.o.o. Bugojno)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1492/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1492/17, rješavajući apelaciju "Heko I" d.o.o. Bugojno, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Heko I" d.o.o. Bugojno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 005044 13 Uvp od 2. marta 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Heko I" d.o.o. Bugojno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 005044 13 Uvp od 2. marta 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. "Heko I" d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nihad Tukar, advokat iz Bugojna, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 005044 13 Uvp od 2. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija), donesenog u predmetu razreza poreza na imovinu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je prvostepeni upravni organ apelantu izvršio razrez poreza na imovinu za 2011. godinu, na osnovu prijave podnesene u ime poreznog obveznika-apelanta u kojoj je navedeno da je vlasnik 64 poker aparata-automata za igre na sreću, koji prema Zakonu o porezima Srednjobosanskog kantona predstavljaju apelantovu imovinu na koju se razrezuje porez na imovinu. U osporenoj odluci je istaknuto da činjenica da je apelantova osnovna djelatnost priređivanje igara na sreću, ne isključuje mogućnost razrezivanja i naplate poreza na imovinu (na poker aparatima, koji su po apelantu osnovna sredstva kojima apelant obavlja djelatnost priređivanja igara na sreću). Vrhovni sud je konstatovano da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti apelantova teza o tzv. dvostrukom oporezivanju. U vezi s tim istaknuto je da su porezi, koji po navodima iz apelantove tužbe jesu prihod Federacije, vezani za samo obavljanje djelatnosti, dok je porez koji je predmet apelantove tužbe vezan za njegovu imovinu odnosno aparate za igru na sreću, te da je oporezovana imovina, imovina gospodarskog društva čiji je vlasnik apelant. Vrhovni sud je ukazao da se Kantonalni sud pravilno pozvao na odredbe člana 69. stav 1. Zakona o igrama na sreću (kojom je propisano da posebne igre na sreću na automatima u posebnim klubovima mogu se priređivati samo na automatima i drugim napravama za igre na sreću s mogućnošću višestrukog uloga i dobitka, u klubovima s najmanje 20 automata) i člana 71. stav 2. navedenog zakona (koja propisuje da priređivanje igara na sreću putem automata u posebnim klubovima vrše gospodarska društva koja imaju sjedište u Federaciji i ispunjavaju uvjete u skladu sa ovim zakonom, uz odobrenje ministarstva) i odredbe člana 5. stav 2. tačka 2. Zakona o porezima Srednjobosanskog kantona, kojom je propisano da obveznik poreza na imovinu je fizičko i pravno lice koje je vlasnik automata za igre na sreću. Naime, da pošto je u postupku utvrđeno da je apelant vlasnik 64 poker aparata, odnosno automata za igru na sreću, da je obveznik poreza na imovinu u skladu sa citiranom odredbom člana 5. stav 2. tačka 2. Zakona o porezima Srednjobosanskog kantona, a da je visina poreza utvrđena u godišnjem paušalnom iznosu u skladu sa odredbom člana 6. stav 1. tačka 8. istog zakona. Vrhovni sud je ocijenio da neosnovano apelant smatra da je u upravnom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o igrama na sreću, a iz razloga što je u vrijeme podnošenja prijave u ime poreznog obveznika za posjedovanje 64 automata, bio na snazi Zakon o porezima Srednjobosanskog kantona, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezima Srednjobosanskog kantona, po kojem je propisano plaćanje poreza u iznosu od 2.000,00 KM po jednom automatu za igre na sreću. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant je istakao da je registrovan i da obavlja djelatnost priređivanja igara na sreću u skladu sa odredbama Zakona o igrama na sreću, kojim je propisano da naknade plaćaju priređivači i da su iste isključivo prinos Federacije BiH, potom da su automati sredstva rada apelanta i sa se s tim u vezi nisu mogle primjenjivati odredbe Zakona o porezima Srednjobosanskog kantona, po osnovu kojeg se vrši duplo oporezivanje apelanta i to po osnovu propisa iz ostvarenog prihoda i drugi put iz osnova poreza na imovinu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost
5. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je u konkretnom postupku došlo i do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporena presuda ne može dovesti u vezu sa pravom garantovanim članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, pa slijedi da su i ovi apelantovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv rješenja tuženog, te u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman