Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3324/17 (D. B.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3324/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3324/17, rješavajući apelaciju Daria Bunića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dario Bunić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 176264 17 Gž od 30. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dario Bunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Željko Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 176264 17 Gž od 30. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 176264 13 Mal od 31. marta 2017. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar) isplati ukupan iznos glavnog duga u visini od 697,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelant i tužitelj zaključili Ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa od 27. avgusta 2012. godine sa minimalnim periodom trajanja ugovora od 24 mjeseca. Dalje je navedeno da je potpisom na zahtjevu – ugovoru za zasnivanje pretplatničkog odnosa, apelant prihvatio odredbe Opštih uslova pružanja telekomunikacionih usluga tužitelja (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), kao i posebne ponude pretplatničkog odnosa. Okružni sud je ukazao da iz naprijed navedene izjave proizilazi da je apelant upoznat sa sadržajem, pravima i obavezama koji su proistekli iz pretplatničkog odnosa. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 1. stav 1. tačka 2. Opštih uslova propisano da prava i obaveze iz pretplatničkog odnosa započinju u trenutku uključenja SIM kartice koju je tužitelj dodijelio podnosiocu, te da se od tog momenta ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa počinje primjenjivati. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odredbama člana 6. ugovora za zasnivanje pretplatničkog odnosa propisano minimalno trajanje ugovora u periodu od 24 mjeseca. S obzirom da iz provedenih dokaza proističe da su apelant i tužitelj bili u obligaciono pravnom odnosu (tužitelj omogućio apelantu korišćenje usluga mobilne telefonije i za pružene usluge mu ispostavljao račune, a apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu i da je propustio da izvrši plaćanje svoje obaveze), Okružni sud je naveo da je od strane prvostepenog suda pravilno usvojen postavljeni tužbeni zahtjev, u skladu sa odredbama člana 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 17. ZOO propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, dok je odredbama člana 262. ZOO propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, dok je dužnik dužan ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi. Osim toga, Okružni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u kojima ističe da mu je tužitelj nametnuo obavezu i da je on dopisom raskinuo predmetni ugovor, iz razloga što iz odgovora tužitelja na apelantov dopis jasno slijedi da je prema odredbama člana 1. tačka 4. Opštih uslova apelant imao mogućnost da u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora raskine ugovor, ali da to nije učinio, te slijedom toga ne može tražiti raskid ugovora prije isteka minimalnog trajanja ugovora, tj. perioda od 24 mjeseca. Najzad, Okružni sud je istakao da na ispunjenje ugovora i ugovornih obaveza nema uticaja činjenica da li su apelantu bile potrebne usluge ili ne, jer se ugovori zaključuju da bi se poštovali.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su dokazi cijenjeni isključivo na njegovu štetu, odnosno da nije na pravilan način cijenjen relevantan materijalni dokaz „odgovor tužitelja apelantu od 1. marta 2013. godine“ u kome se vidi da se apelant obraćao tužitelju za raskid ugovora, te da se iz navedenog dokaza može zaključiti da ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa za apelanta više ne važi. Osim toga, apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe ZOO.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Opštih uslova, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud cijenio kao dokaz „odgovor tužitelja apelantu od 1. marta 2013. godine“, kao i da je Kantonalni sud u osporenoj odluci razmotrio apelantove žalbene navode u odnosu na taj dokaz i ponudio jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da je tužitelj u toku postupka dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga usvojili njegov tužbeni zahtjev. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman