Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/15 (T. D.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3307/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3307/15, rješavajući apelaciju Tonke Drežnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Tonke Drežnjak.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051070 14 Gž 4 od 31.

marta 2015. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Tonki Drežnjak isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Tonke Drežnjak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051070 14 Gž 4 od 31. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051070 14 P 3 od 14. novembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tonka Drežnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prozora, koju zastupaju Almin i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice iz Zajedničke advokatske kancelarije, podnijela je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051070 14 Gž 4 od 31. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051070 14 P 3 od 14. novembra 2014. godine. Podneskom od 27. jula 2016. godine apelantica je dostavila traženu punomoć za zastupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i zakonskog zastupnika tužene Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 3, odnosno 18. augusta 2017. godine. Zakonski zastupnik tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantica predmetni postupak pokrenula 18. januara 2002. godine tužbom Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelantica je tužbu podnijela protiv Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) radi poništenja Rješenja FMO broj 04-34-5-126-138/01 od 30. oktobra 2001. godine kojim je odbijen apelanticin prigovor na ranije Rješenje broj 04-34-2-394-671/01 od 1. juna 2001. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja) kojim je apelantici prestao radni odnos u FMO i kojim je prevedena u rezervu sa 31. majem 2001. godine.

6. Vrhovni sud je, nakon odgovora FMO na tužbu, predmetni spis zajedno sa tužbom 18. decembra 2003. godine dostavio na nadležno postupanje Općinskom sudu, poslije utvrđenja da se zapravo ne radi o upravnom sporu.

7. Predmet je kod Općinskog suda zaveden pod brojem Pr. 237/04, nakon čega je apelantica, na zahtjev tog suda, podneskom od 26. marta 2004. godine uredila i ispravila navode tužbe.

8. Na pripremnom ročištu koje je održano 18. aprila 2006. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je predmetni postupak prekinut do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu.

9. Nakon što su u periodu od 7. maja 2009. godine do 12. marta 2010. godine održana tri ročišta, a dva otkazana zbog procesnih razloga, Općinski sud je 12. marta 2010. godine donio presudu kojom je tužba odbačena kao neblagovremena.

10. Rješenjem Kantonalnog suda od 13. maja 2011. godine Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. Predmetni spis je prvostepenom sudu vraćen 24. jula 2011. godine nakon čega je apelanticin opunomoćenik dodatno uredio tužbu.

12. Nakon održana dva ročišta u martu i maju 2012. godine Općinski sud je 19. juna 2012. godine donio presudu kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

13. Rješenjem Kantonalnog suda od 27. marta 2013. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Predmet je vraćen Općinskom sudu 16. maja 2013. godine.

14. Protiv rješenja Kantonalnog suda tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, nakon čega je Općinski sud rješenjem od 30. maja 2013. godine prekinuo predmetni postupak do donošenja odluke Vrhovnog suda. Nakon što je Kantonalni sud svojim rješenjem od 14. novembra 2013. godine ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu, prvostepeni sud je 31. decembra 2013. godine predmetni spis dostavio Vrhovnom sudu.

15. Vrhovni sud je rješenjem od 31. marta 2014. godine reviziju odbacio i 19. juna 2014. godine spis dostavio prvostepenom sudu na odlučivanje.

16. Nakon ročišta koja su održana u augustu i septembru 2014. godine Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 051070 14 P 3 od 14. novembra 2014. godine kojom je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakonita sporna rješenja FMO i da joj se uspostavi radnopravni status, shodno njenoj stručnoj spremi i sposobnostima, počev od 1. juna 2001. godine, te naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

17. Na osnovu provedenih dokaza koje je sud taksativno pobrojao na str. 4. i 5. obrazloženja Općinski sud je utvrdio da je apelantica rješenjem FMO - Sektor za personal od 11. oktobra 2000. godine primljena u radnu vojnu službu na dužnost dočasnik – administrator – topnički zdrug na neodređeno vrijeme, te da joj je radni odnos u FMO počeo da teče retroaktivno, počev od 1. juna 1997. godine. Općinski sud je potom naglasio da iz zapovijedi UR od 28. decembra 2000. godine, koju je izdalo FMO - zapovjedništvo VFBiH - Prvi hrvatski gardijski zbor VFBiH, koja se odnosi na smanjenje vojnih efektiva za 15% do 31. januara 2001. godine, proizlazi da popunu radnih lica treba sa 6.930 svesti na 5.891, te prevesti u rezervu određene vojne jedinice sa jasno naznačenim kriterijima za smanjenje.

18. Potom je Općinski sud izvršio uvid i u sporna rješenja, kao i Rješenje FMO broj 04-34-4- 16-R-926/01 od 2. februara 2001. godine, koje je kao kopija dostavljeno uz tužbu, a za koje apelantica tvrdi da joj nikada nije dostavljeno. Tim rješenjem apelantica je stavljena na raspolaganje na period od tri mjeseca, koji je počeo da teče od 31. januara 2001. godine, za koje vrijeme je apelantica ostvarivala sva prava iz radnog odnosa, uključujući i visinu plaće koju je imala.

19. Ispitujući blagovremenost tužbe u kontekstu spornih rješenja, čije je poništenje apelantica tražila, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 137. i 136. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) na osnovu kojih je u kontekstu relevantnih okolnosti zaključeno da je tužba podnesena blagovremeno, u smislu citiranih zakonskih odredaba koje se na osnovu člana 168. stav (4) istog zakona primjenjuju i na pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH kao lex specialis.

20. Odlučujući o prigovoru tužene o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani, Općinski sud je prigovor ocijenio neutemeljenim pozivajući se u tom pravcu na Zakon o odbrani koji je stupio na pravnu snagu 2006. godine.

21. Nadalje, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da apelantica provedenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva.

22. U vezi s apelanticinim ključnim prigovorom kojim tvrdi da rješenje FMO od 2. februara 2001. godine kojim je stavljena na raspolaganje, a čije poništenje ne traži tužbom, nikada nije primila, Općinski sud takve navode nije mogao prihvatiti opravdanim, jer su navedeno rješenje, kao i sporna rješenja, poslana apelantici, kao i drugim relevantnim službama, te je, suprotno apelanticinim navodima, Općinski sud u vezi s tim, između ostalog, pojasnio da teret dokazivanja da rješenje o stavljanju na raspolaganje apelantica nije zaprimila nije bio na tuženoj. Usto, kako je naglasio Općinski sud, iz predmetnog spisa je vidljivo da je apelantica u prvobitnoj tužbi, koju je podnijela Vrhovnom sudu kao upravni spor, dostavila i kopiju rješenja kojim je stavljena na raspolaganje od 2. februara 2001. godine, pa se u vezi s tim opravdano postavlja pitanje zašto apelantica, kada je ulagala prigovor na sporno rješenje (o otkazu i stavljanju u rezervu) nije tražila da joj se dostavi i rješenje o stavljanju na raspolaganje za koje tvrdi da joj nije dostavljeno.

23. Nadalje je Općinski sud naveo da iz rješenja o stavljanju na raspolaganje proizlazi da je cijeli topnički zdrug preveden u rezervu Odlukom o prevođenju u pričuvu djelatnih mjesta u VF-komponenta HVO-a od 1. februara 2001. godine, a shodno Odluci o smanjenju vojnih efektiva i brojčanog sastava hrvatske komponente VF za 15 % do 31. januara 2001. godine. Općinski sud je, shodno tome, naveo da je iz provedenih dokaza jasno vidljivo da je jedan cijeli topnički zdrug stavljen na raspolaganje, a ne samo apelantica, te da su sporna rješenja donesena uz poštivanje kriterija i na osnovu odredaba čl. 112, 114. i 118. a u vezi sa članom 168. stav (4) Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.

24. U vezi s apelanticinim prigovorima da joj je radni odnos prestao za vrijeme bolovanja, Općinski sud je naveo da apelantica nije stavljena u rezervu, odnosno na raspolaganje zbog toga što se apelantica nalazila na bolovanju, već zbog organizacionih razloga - ukidanja radnog mjesta, a što nije sporna činjenica, odnosno apelantica tu činjenicu ničim nije opovrgnula, te zbog toga što se apelantici nije moglo naći mjesto u drugoj organizacionoj jedinici, jer apelantica nije ispunjavala uvjete za obavljanje poslova i zadataka drugog radnog mjesta. Shodno tome, Općinski sud nije mogao prihvatiti opravdanim da su sporna rješenja nezakonita, jer apelantica nije dostavila dokaze da je njeno radno mjesto ukinuto nezakonito, pri čemu stavljanje apelantice u rezervu nije bilo uzrokovano apelanticinim bolovanjem, već ukidanjem njenog radnog mjesta.

25. Općinski sud je još naveo da je prilikom odlučenja ocijenio i činjenicu da apelantica nije imala zaključen ugovor o profesionalnoj vojnoj službi u VF, a za koji apelantica tvrdi da ga je potpisala u Sarajevu, ali da ga sudu nije dostavila, niti se ugovor nalazi u apelanticinom personalnom dosjeu, niti ga je apelantica tražila a koji su se zaključivali počevši od 1997. godine. Sve navedeno, kako je naglasio Općinski sud, posmatrano u svjetlu činjenice da je apelantica rješenjem od 11. oktobra 2000. godine primljena u radnu vojnu službu retroaktivno sa 1. junom 1997. godine, koje je potpisao nadležni ministar, ali bez pečata, da je apelantica u navedenom periodu (od 17. aprila 2000. godine do 17. aprila 2001. godine) bila na trudničkom bolovanju, što je vidljivo iz izvještaja o privremenoj nesposobnosti za rad, dovoljno govori o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Shodno svemu navedenom, smatrajući da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

26. Odluku o troškovima postupka Općinski sud nije donio zbog toga što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a zakonski zastupnik tužene do zaključenja glavne rasprave nije tražio naknadu troškova postupka.

27. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 051070 14 Gž 4 od 31. marta 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

28. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja žalbenih navoda, zaključio da nisu osnovani prigovori o povredi člana 8. ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze koje su predložile parnične stranke i na temelju takve ocjene utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

29. Navodi žalbe, kako je naveo Kantonalni sud, da postoje dva broja rješenja kojim je apelantica stavljena na raspolaganje su tačni, kao i da jedno od tih rješenja nema datum. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je iz stanja spisa pravilno utvrdio da se radi o istom Rješenju broj 04-34-4-16-R-926/01 od 2. februara 2001. godine kojim je apelantica stavljena na raspolaganje, koje je navedeno u obrazloženju spornog rješenja od 1. juna 2001. godine (čije je poništenje apelantica tražila predmetnom tužbom), te da je obrazloženje spornog rješenja tužene od 30. oktobra 2001. godine (čije je poništenje apelantica tražila predmetnom tužbom) identično obrazloženju tužene iz Rješenja broj 04-34-4-16-R-926/01 od 2. februara 2001. godine, pa pogrešno navedeni broj u spornom rješenju od 30. oktobra 2001. godine, i to broj 04-34-4-16-R-211/01, ne može utjecati na drugačiji zaključak suda. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, predmetnom tužbom apelantica traži poništenje spornih rješenja zbog toga što rješenje o stavljanju na raspolaganje od 2. februara 2001. godine nikada nije primila, pri čemu i u žalbi navodi da ne pobija Rješenje kojim je stavljena na raspolaganje broj 04-34-4-16-R-926/01 od 2. februara 2001. godine. Prema ocjeni tog suda, u takvim okolnostima prvostepeni sud je pravilno zaključio da su sporna rješenja donesena u skladu sa odredbama čl. 112, 114. i 118. u vezi sa članom 168. stav (4) Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, te pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

30. Kantonalni sud je ocijenio kao neutemeljene navode žalbe da prvostepeni sud, budući da nije bio upoznat sa sadržinom Odluke o prevođenju u pričuvu djelatnih mjesta u Vojsci FBiH – komponenta HVO-a broj 04-34-2-35/01 od 1. februara 2001. godine i Odluke o smanjenju vojnih efektiva i brojčanog sastava hrvatske komponente Vojske FBiH za 15% do 31. januara 2001. godine, jer se navedena rješenja samo navode u rješenju o stavljanju na raspolaganje apelantice od 2. februara 2001. godine za koje apelantica tvrdi da ga nije primila, nije mogao ocijeniti da li su sporna rješenja donesena pravilnom primjenom tih odluka, ili su rezultat grubog kršenja apelanticinih prava, jer apelantica nije tražila poništenje rješenja o stavljanju na raspolaganje od 2. februara 2001. godine, čime se navodi žalbe da ocjena dokaza od prvostepenog suda ne zadovoljava standarde savjesne i brižljive ocjene čine neutemeljenim. Pošto Kantonalni sud nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, a ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučeno kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelantica u iscrpnoj apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U apelaciji se hronološki opisuje tok postupka i ukazuje na propuste redovnih sudova u kontekstu procesnih propusta redovnih sudova, prije svega, u vezi sa pravilom o teretu dokazivanja. U vezi s tim, apelantica problematizira stav redovnih sudova da joj je rješenje o stavljanju na raspolaganje od 2. februara 2001. godine dostavljeno, kao što su joj dostavljena i sporna rješenja, te da na tuženoj nije bio teret dokazivanja da apelantica nije zaprimila navedeno rješenje o stavljanju na raspolaganje. Nadalje, apelantica problematizira ocjenu dokaza jer se prvostepeni sud bavio dokazima koji nisu provedeni tokom postupka, niti je taj sud mogao izvesti zaključak onakav kakav je izveo, jer, prema apelanticinoj ocjeni, tako što ne proizlazi iz provedenih dokaza. Prvostepeni sud je samo na osnovu Odluke o prevođenju u pričuvu djelatnih mjesta u Vojsci FBiH – komponenta HVO-a od 1. februara 2001. godine i Odluke o smanjenju vojnih efektiva i brojčanog sastava hrvatske komponente Vojske FBiH za 15% do 31. januara 2001. godine, koje se tek navode u rješenju o stavljanju apelantice na raspolaganje od 31. januara 2001. godine, zaključio da su sporna rješenja zakonita. Međutim, navedene odluke nisu provedene kao dokaz, pa sud nije mogao biti upoznat sa sadržinom tih odluka, tako da apelantica u vezi s tim ukazuje na ocjenu dokaza koja nije zadovoljila standarde savjesne i brižljive ocjene. Nadalje se u apelaciji ukazuje da drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene prigovore, čime je povrijedio odredbu člana 221. ZPP. Apelantica, također, tvrdi da joj radni odnos nije mogao prestati za vrijeme trudničkog bolovanja, jer je to protivno odredbi člana 53. u vezi s članom 54. stav 1. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR). Nadalje, tvrdi da nije mogla biti stavljena na raspolaganje i dobiti otkaz bez svog znanja, jer joj ta rješenja nisu uručena, i to dok se nalazila na trudničkom bolovanju. Nadalje, apelantica ukazuje i na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“, jer je radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao 13 godina, dva mjeseca i 17 dana, odnosno od 14. januara 2002. godine do 31. marta 2015. godine, što je neprihvatljivo dug period.

32. Kršenje prava na djelotvoran pravni lijek apelantica vidi u činjenici što Kantonalni sud nije odlučio o svim žalbenim prigovorima i razlozima koji su izneseni u žalbi, pa na taj način žalba u konkretnom slučaju nije bila djelotvorna. Zbog kršenja prava na pravično suđenje i djelotvorni pravni lijek, apelantica je lišena mogućnosti da nesmetano, u granicama relevantnog zakona i pravnog poretka, uživa u svojoj imovini zbog čega joj je prekršeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je uvidom u spis utvrdio da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od prava navedenih u apelaciji.

34. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka uz zaključak da je u prvostepenom postupku sve preduzeto u skladu sa ZPP, da je postupak trajao i da je donesena presuda u razumnom roku, te da je u osporenoj presudi dato jasno obrazloženje za iznesene stavove i da, stoga, nema ni kršenja prava na koja se apelantica neosnovano pozvala u apelaciji. V.Relevantni propisi

35. U Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 88/05 i 94/05) relevantne odredbe glase:

Član 72.

(Prijenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane sa 1. januarom 2006. godine.

(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine.

(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.

36. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 112.

Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.

Član 113.

Ako su pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu ukinuta pojedina radna mjesta, službenik koji je radio na tom radnom mjestu, bez konkursa, odnosno oglasa, postavlja se na drugo radno mjesto, odnosno na drugi položaj koji odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu uprave, odnosno službi za upravu iste razine vlasti.

Ako se ukida organ uprave, odnosno služba za upravu, organ uprave, odnosno služba za upravu u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave, odnosno službe za upravu, preuzima službenike koji su obavljali te poslove u organu uprave i službi za upravi na dan donošenja akta o ukidanju organa uprave, odnosno službe za upravu. Preuzimanje službenika vrši se istovremeno sa preuzimanjem poslova ukinutog organa uprave i službe za upravu i bez natječaja, odnosno oglasa vrši se njihovo postavljenje na radna mjesta, odnosno imenuju na položaj koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu.

Član 114.

Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta sukladno odredbama člana 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:

1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža;

2) na vrijeme od šest mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;

3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.

Rješenje o stavljanju službenika na raspolaganje, sukladno odredbi stava 1. ovog člana, donosi:

1) rukovoditelj organa uprave, odnosno službe za upravu iz stava 1. člana 113. ovog zakona - za službenike iz te odredbe, 2) rukovoditelj organa uprave, odnosno službe za upravu iz stava 2. člana 113. ovog zakona, u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave, odnosno službe za upravu - za službenike ukinutog organa uprave, odnosno službe za upravu.

Član 116.

Za vrijeme raspolaganja službenici na raspolaganju mogu se privremeno ili stalno postaviti, odnosno rasporediti u bilo koji organ uprave, odnosno službe za upravu iste razine vlasti na radna mjesta, koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu, bez obzira na zvanje, do isteka roka iz člana 114. stav 1. ovog zakona. Službenik na raspolaganju ima pravo prvenstva na postavljanje, odnosno raspored u bilo koji organ uprave, odnosno službe za upravu istog nivoa vlasti, bez konkursa, odnosno oglasa, o čemu sporazumno odlučuju rukovoditelji organa uprave u kojem se službenik nalazi na raspolaganju i organa uprave u koji se službenik na raspolaganju treba da postavi, odnosno rasporedi, uz pristanak službenika na raspolaganju, a postavljanje, odnosno raspored u službama za upravu vrši u gradu gradonačelnik, a u općini općinski načelnik. Član 118.

Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave, odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. člana 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu. Za službenike iz člana 114. stava 2. tačke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz tač. 2. i 3. stav 1. tog člana, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stava 2. ovog člana teče od isteka posljednjeg dana roka iz stava 1. člana 114. ovog zakona. Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.

Član 121.

Službeniku prestaje radni odnos u organu uprave, odnosno u službi za upravu, i to: (…); 4) otpustom istekom posljednjeg dana probnog rada, ako službenik ne bude primljen u radni odnos, odnosno ako službenik na raspolaganju ne bude postavljen na drugo radno mjesto, odnosno položaj istekom posljednjeg dana otkaznog roka;(…) Član 136.

Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja organa uprave, odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovoditelju podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovoditelja organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obavezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana, od dana podnesenog prigovora.

Član 137.

Protiv rješenja rukovoditelja organa uprave, odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru.

Član 168. stav (4) (4) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.

37. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 53.

Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu, ili je, osim u slučajevima iz člana 54. stav (1) ovog zakona, rasporediti na druge poslove.

Član 54. stav (1) Žena za vrijeme trudnoće, odnosno dojenja djeteta, može biti raspoređena na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja koje je utvrdio ovlašteni liječnik.

38. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 3. stav (1) (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na hitno rješavanje radnih sporova.

Član 454. stav (1) (1) Ako je prije dana stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak će se povesti prema odredbama ovog zakona. VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 051070 14 Gž 4 od 31. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

46. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. A) U odnosu na osporene presude

47. Apelantica u suštini izražava nezadovoljstvo zbog osporenih odluka, jer redovni sudovi nisu udovoljili njenom tužbenom zahtjevu kojim je tražila poništenje spornih rješenja i uspostavljanje radnopravnog odnosa, shodno njenih radnim sposobnostima, počev od 1. juna 2001. godine. Smatra da nije mogla biti stavljena na raspolaganje, niti joj je mogao prestati radni odnos za vrijeme trajanja trudničkog bolovanja, pri čemu posebno naglašava da joj rješenje od 2. februara 2001. godine kojim je stavljena na raspolaganje nikada nije uručeno. Upravo na navedenom apelantica temelji svoje navode o osnovanosti tužbenog zahtjeva pri čemu prigovora da su redovni sudovi svoje odluke donijeli kršenjem relevantnih odredaba materijalnog prava, kao i procesnog prava koje se odnose na ocjenu dokaza i primjenu tereta dokazivanja. Posebno prigovora da Kantonalni sud nije raspravio o svim prigovorima istaknutim u žalbi, ukazujući na kršenje člana 221. ZPP.

48. U vezi sa prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

50. Razmatrajući konačno opredijeljeni apelanticin tužbeni zahtjev, koji je u toku postupka usmjerila protiv Vlade FBiH (budući da su tokom postupka ugašena entitetska ministarstva odbrane, pa tako i FMO u kojem je apelantica obavljala radnu vojnu službu do 31. maja 2001. godine), redovni sudovi su zaključili da apelantica ponuđenim dokazima, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazala da su sporna rješenja nezakonita. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdili da je apelantica rješenjem FMO od 11. oktobra 2000. godine (za vrijeme trajanja trudničkog bolovanja) primljena u radnu vojnu službu u FMO na radno mjesto dočasnik – administrator – topnički zdrug na neodređeno vrijeme koje teče retroaktivno od 1. juna 1997. godine, da je tokom decembra 2000. godine donesena Odluka o smanjenju vojnih efektiva i brojčanog sastava hrvatske komponente u VFBiH, da su nakon toga u okviru FMO preduzimane aktivnosti na provođenju te odluke, tako da je apelantica, zbog ukidanja njenog radnog mjesta, rješenjem FMO od 2. februara 2001. godine stavljena na raspolaganje na period od tri mjeseca uz sve privilegije koje za sobom povlači radni odnos (isplata plaća i radni staž), da joj je istekom perioda od tri mjeseca, budući da nije ispunjavala uvjete za drugo radno mjesto, shodno članu 118. Zakona o radnim odnosima, prestao radni odnos u FMO sa 31. majem 2001. godine, i to na osnovu spornih rješenja čije je poništenje apelantica tražila u predmetom postupku. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud zakonitost spornih rješenja o prestanku radnog odnosa i stavljanju apelantice u rezervu ispitao u svjetlu relevantnih odredaba Zakona o radnim odnosima, kao lex specialisa, i to odredaba čl. 112, 114. i 118. koje se, shodno članu 168. stav (4) Zakona o radnim odnosima, primjenjuju i na radnike u Oružanim snagama, utvrdivši da su sporna rješenja donesena u skladu sa citiranim zakonskim odredbama. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe citiranog zakona propisuju uvjete, način, vrijeme trajanja raspolaganja, te prestanak radnog odnosa (član 118. propisuje da, „u slučaju da službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave, odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. člana 114. ovog zakona i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu“). Imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim su redovni sudovi vezani, shodno članu 2. stav (1) ZPP, te sadržaj relevantnih odredaba Zakona o radnim odnosima, Ustavni sud iz obrazloženja Općinskog suda, čiji je stav o neosnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti podržao Kantonalni sud, ispitujući osporenu presudu u svjetlu identičnih prigovora koje apelantica ponavlja u apelaciji, ne može izvesti zaključak o opravdanosti apelanticinih prigovora kojima nastoji da diskreditira presude redovnih sudova u kontekstu stava redovnih sudova o zakonitosti spornih rješenja čije je poništenje tražila.

51. U vezi s apelanticinim prigovorima koje je iznosila i tokom postupka a koje se tiču kršenja relevantnih odredaba ZOR-a, i to čl. 53. i 54. stav (1) navedenog zakona, zbog apelanticinih tvrdnji da sporna rješenja nisu mogla biti donesena s obzirom na trudničko bolovanje na kojem se u to vrijeme nalazila, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom pravcu naveli da apelantici radni odnos nije prestao zbog bolovanja (trudnoće), već zbog ukidanja njenog radnog mjesta, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, jer takvo obrazloženje upravo korespondira sa relevantnim odredbama ZOR-a na koje se apelantica pozvala. Naime, odredba člana 53. ZOR-a propisuje da poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili da joj zbog toga otkaže ugovor o radu, ili da je, osim u slučajevima iz člana 54. stav 1. Zakona, rasporedi na druge poslove, a iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelanticina trudnoća u relevantnom periodu nije bila prepreka za apelanticu ni prilikom stupanja u radni odnos u FMO, ni prilikom prestanka radnog odnosa, budući da je apelantici radni odnos prestao zbog drugih razloga. Stoga se apelanticino pozivanje na kršenje citiranih odredaba ZOR-a u okolnostima konkretnog slučaja čini neutemeljenim.

52. U vezi s apelanticinim prigovorima da joj rješenje od 2. februara 2001. godine kojim je stavljena na raspolaganje nije dostavljeno, Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi detaljno bavili i ovim prigovorom ocijenivši ga neutemeljenim uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. U vezi s tim, apelantica prigovora stavu redovnih sudova što su na apelanticu prebacili teret dokazivanja te činjenice, jer je, prema apelanticinim tvrdnjama, tužena trebalo da to dokaže. Naime, Ustavni sud podsjeća da novi ZPP, koji je na pravnu snagu stupio 2003. godine (dakle, tokom trajanja predmetnog postupku po kojem je postupak vođen i okončan, shodno članu 454. stav (1) ZPP), nije preuzeo načelo materijalne istine, već raspravno načelo koje parničnim strankama nalaže obavezu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. i 123. stav (1)). Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, u obrazloženju redovnih sudova da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala tu činjenicu, a što je, shodno relevantnim odredbama ZPP, bila njena obaveza, ne postoji proizvoljnost redovnih sudova u primjeni relevantnih odredaba ZPP.

53. U vezi s prigovorima kojima apelantica problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Shodno iznesenom, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda ne uočava nikakvu očitu proizvoljnost u tom smislu koja bi, izuzetno, zahtijevala intervenciju Ustavnog suda.

54. Konačno, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdan ni apelanticin prigovor o kršenju člana 221. ZPP u situaciji kada je Kantonalni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih prigovora, osvrćući se na one prigovore koje je smatrao relevantnim za šta je dao dovoljno jasno obrazloženje koje se, suprotno apelacionim navodima, ne doima proizvoljnim.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu osporenih presuda neutemeljeni.

B) Suđenje u razumnom roku

56. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

57. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

58. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u „razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor apelantica pokrenula 18. januara 2002. godine tužbom nenadležnom Vrhovnom sudu, te da je dvostepeni postupak okončan 31. marta 2015. godine Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051070 14 Gž 4. Dakle, postupak je ukupno trajao nešto duže od 13 godina.

59. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o radnom sporu, dakle, o hitnom postupku, shodno članu 420. ZPP. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu podnijela nenadležnom Vrhovnom sudu, koji je u decembru 2003. godine predmet proslijedio nadležnom Općinskom sudu, pa se taj period može staviti na teret apelantici. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je tokom postupka došlo do gašenja FMO, kao prvobitno tuženog, što je bio razlog da Općinski sud u aprilu 2006. godine rješenjem prekine postupak, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, objektivna okolnost za koju ni redovni sudovi ni apelantica ne mogu snositi odgovornost. Iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo da li je apelantica ulagala žalbu protiv tog rješenja, niti urgencije da se postupak nastavi ili eventualno ubrza. Ustavni sud potom zapaža da su redovni sudovi u periodu od maja 2009. godine do 31. marta 2015. godine (period nešto duži od šest godina) bili aktivni i da je u tom periodu doneseno ukupno devet odluka (procesnih i meritornih), uključujući i rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena revizija tuženog. Upravo je izjavljivanje revizije bio razlog da Općinski sud u periodu od maja 2013. godine do marta 2014. godine ponovo prekine postupak, što je dodatno usporilo tok postupka.

60. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, objektivne okolnosti koje su u dva navrata dovele do prekida postupka, doprinos apelantice za dužinu postupka (podnošenjem tužbe nenadležnom sudu i uređenja i dopune tužbe u dva navrata, što je dodatno moglo usporiti postupak), Ustavni sud smatra da su opravdani apelanticini prigovori usmjereni u pravcu kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje. U tom pravcu Ustavni sud primjećuje da je vraćanje predmeta na ponovni postupak u tri navrata, zapravo, ključno dovelo do odugovlačenja postupka, što se, svakako, može staviti na teret redovnim sudovima, posebno Općinskom sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, (....) stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

61. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u „razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

62. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane Odluke broj AP 207/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Zbog istih razloga, i ova odluka se, također, dostavlja navedenim subjektima. Pitanje naknade nematerijalne štete

63. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

64. S obzirom na odluku u ovom predmetu, okolnosti konkretnog slučaja, objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, apelanticin doprinos, kao i činjenicu da se radi o hitnom postupku, vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 2.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će naknada određena u ovom iznosu biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 207/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u navedenom slučaju, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

65. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

66. U vezi s prigovorima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga, i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neutemeljenim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

67. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, i to u kontekstu tvrdnji da Kantonalni sud nije ispitao sve žalbene prigovore. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se o tom prigovoru Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, ocijenivši taj prigovor neutemeljenim, pa se stoga ni pozivanje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje ne može prihvatiti opravdanim. Konačno, Ustavni sud, polazeći od suštine prava na djelotvoran pravni lijek, zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim konačnim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova na način kako to apelantica prezentira.

VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao više od 13 godine za šta najveći teret snosi Općinski sud, čije su odluke u tri navrata ukidane i predmet vraćan tom sudu na ponovni postupak, pri čemu je Ustavni sud prilikom odlučenja ocijenio i objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, kao i apelanticin doprinos tome.

69. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti pri čemu apelanticini prigovori kojima je nastojali diskreditirati osporene odluke nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja u ovoj odluci.

70. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.

71. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada je apelantica imala i kada je koristila pravne lijekove predviđene zakonom u predmetom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirati apelanticinim uspjehom per se ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek na način kako to apelantica prezentira.

72. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/15 (T. D.) | Sudska praksa | Aktio