Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/17 (M. M., Ž. B., V. R., Z. S., V. P., D. L., M. B., M. B., B. R., I. B. i D. A.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2493/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2493/17, rješavajući apelacije Marije Medenčić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marija Medenčić i Željka Brkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 019258 14 Rev od 4.

aprila 2017. godine i Vilko Rajić, Zoran Smoljan, Vinko Petrović, Dragan Lozić, Miroslav Bebek, Miodrag Blažević, Branko Rajić, Ivan Božić i Damir Azinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 020114 16 Rev od 11. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2493/17

1. Marija Medenčić i Željka Brkić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Vareša, koje zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnijele su 19. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 019258 14 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojene su revizije tuženih (Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine), te su obje nižestepene presude preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražila da se tužene obavežu da im solidarno na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnog bola zbog povrede ugleda, slobode i prava ličnosti, pretrpjelog straha i duševnog bola na ime umanjenja opšte životne aktivnosti zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu isplate određene novčane iznose.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su apelantice tokom novembra 1993. godine bile zatočene u privatnoj kući na području Općine Vareš od strane Armije BIH, gdje su u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljane, psihički i fizički, te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnog postupka. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti koji su istakle tužene, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmetna šteta nastala u periodu od 2. do 29. novembra 1993. godine kada su apelantice bile lišeni slobode, pa početak roka zastarjelosti treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje. Od tada po ocjeni Vrhovnog suda apelantica je bio omogućen pristup sudu, pa je dakle, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od pet godina isticao 23. decembra 2001. godine, što je bio posljednji dan kada su one mogle podnijeti tužbu. Budući da su apelantice podnijele tužbu dana 19. oktobra 2010. godine, prema zaključku Vrhovnog suda, proizilazi da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nije bila primjenljiva ni odredba člana 377. stav 1. ZOO, ako bi se uzelo da je šteta počinjena krivičnim djelom u kom slučaju bi se imao primijeniti duži rok zastare. Naime, ovom odredbom propisano je da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale postojanje pravomoćne presude krivičnog suda po kojoj je neko lice ili više njih oglašeno krivim zbog nezakonitog postupanja prema njima, pa je privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO neprimjenljiv.

AP-2901/17

3. Vilko Rajić iz Konjica, Zoran Smoljan iz Čapljine, Vinko Petrović iz Konjica, Dragan Lozić iz Zagreba, Miroslav Bebek iz Mostara, Miodrag Blažević iz Čapljine, Branko Rajić iz Konjica, Ivan Božić iz Mostara i Damir Azinović iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara, podnijeli su 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 56 0 P 020114 16 Rev od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im solidarno na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnog bola zbog povrede ugleda, slobode i prava ličnosti, usljed nehumanog tretmana u logoru isplate određene novčane iznose.

4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su apelanti u toku 1993. godine bili zatvoreni u logoru Musala od strane Armije BIH, gdje su u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljani, psihički i fizički, te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnih postupaka. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti koji su istakle tužene, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 376. stav 1. i 2. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmetna šteta nastala 1993. godine kada su apelanti bili lišeni slobode, pa početak roka zastarjelosti treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje, a kako su apelanti podnijeli tužbu 21. augusta 2008. godine, proizilazi da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nije bila primjenljiva ni odredba člana 377. stav 1. ZOO, ako bi se uzelo da je šteta počinjena krivičnim djelom u kom slučaju bi se imao primijeniti duži rok zastare. Naime, ovom odredbom propisano je da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali postojanje pravomoćne presude krivičnog suda po kojoj je neko lice ili više njih oglašeno krivim zbog nezakonitog postupanja prema njima, pa je privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO neprimjenljiv.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2493/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti, zabranu diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica i Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/17 (M. M., Ž. B., V. R., Z. S., V… | Sudska praksa | Aktio