Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4214/15 (N.O.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Upravni postupak
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 379
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4214/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4214/15, rješavajući apelaciju N. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. O. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 058137 14 Gži od 9.
jula 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ Mostar, podnijela je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 058137 14 Gži od 9. jula 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i ustanove „Centar za socijalni rad Grada Mostara“ (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je 20. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Centar dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. do 28. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Centra broj OVIII-190/05 od 13. maja 1995. godine apelantici je priznato pravo na civilnu invalidninu na osnovu tjelesnog oštećenja od 80% i tuđu njegu i pomoć u određenim mjesečnim iznosima počevši od 1. maja 1992. godine. Po navedenom osnovu apelantici je isplaćena civilna invalidnina za 1996. godinu, te za mjesece januar-april 2000. godine.
6. Apelantica je 16. maja 2006. godine podnijela tužbu protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstvo rada i socijalne zaštite, Centra i Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj je navela da joj je rješenjem Centra od 13. maja 1995. godine priznato pravo na civilnu invalidninu i pravo na dodatnu novčanu pomoć, te da postoji solidarna odgovornost tuženih za naknadu štete koju je pretrpjela uslijed neisplate naknada u periodu od 1. januara 1995. do 1. marta 2006. godine u određenom novčanom iznosu.
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 009356 06 P od 14. decembra 2007. godine djelimično je usvojena apelanticina tužba i obavezan Centar da apelantici isplati određeni novčani iznos (za dugovanja za period od 1. aprila 2003. do 1. oktobra 2006. godine) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u odnosu na Centar. Presudom je dalje odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na tužene Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo rada i socijalne zaštite i Federaciju Bosne i Hercegovine.
8. Postupajući u žalbenom postupku, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 009356 08 Gž od 5. oktobra 2009. godine potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tužene Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo rada i socijalne zaštite i Federaciju Bosne i Hercegovine, dok je u odnosu na Centar prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem i odbijajućem dijelu i vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 07 58 P 009356 06 P od 30. oktobra 2009. godine obustavio parnični postupak u ovoj pravnoj stvari, te odredio da će se nakon pravomoćnosti ovog rješenja postupak nastaviti prema pravilima vanparničnog izvršnog postupka po zahtjevu za isplatu dospjelih a neisplaćenih iznosa naknade prema rješenju Centra od 13. maja 1995. godine, pred ovim sudom.
10. Postupajući po apelanticinom podnesku od 23. oktobra 2009. godine (kojim je izvijestila sud da povlači tužbu u ovoj pravnoj stvari), Općinski sud je donio Rješenje broj 07 58 P 009356 06 P od 13. maja 2010. godine kojim je stavio van snage svoje rješenje od 30. oktobra 2009. godine i utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena.
11. Centar je donio Rješenje broj 04/2-41-534-49/06 od 12. aprila 2007. godine kojim je apelantici priznao status civilne žrtve rata II grupe invalida sa 100% oštećenjem organizma i pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak u određenom mjesečnom iznosu počevši od 1. oktobra 2006. godine.
Izvršni postupak okončan osporenim rješenjem
12. Apelantica je 11. decembra 2009. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave rješenja Centra od 13. maja 1995. godine, kojim je tražila isplatu potraživanja za period od 10. decembra 1999. do 1. oktobra 2006. godine.
13. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 58 0 I 058137 09 I od 30. aprila 2011. godine kojim je dopustio predloženo izvršenje.
14. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 058137 09 I od 5. decembra 2014. godine usvojen je prigovor Centra kao izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju, obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje.
15. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je bio osnovan prigovor zastare potraživanja po predmetnom rješenju. S tim u vezi, Općinski sud je citirao član 267. st. 1, 2. i 7. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), čl. 372. stav 1. i 379. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i član 47. stav 1. tačka 10. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Kako je prijedlog za izvršenje podnesen 11. decembra 2009. godine na osnovu rješenja Centra od 13. maja 1995. godine kao izvršne isprave, te kako su se prijedlogom za izvršenje tražila povremena potraživanja za period od 10. decembra 1999. do 1. oktobra 2006. godine, za koja je vrijedio rok od tri godine, Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare izvršenika za podnošenja prijedloga za izvršenje.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 058137 14 Gži od 9. jula 2015. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno prethodno navedeno rješenje Općinskog suda.
17. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je citirao član 23. stav 1. tačka 2. i član 35. stav 1. ZIP-a i član 267. st. 1, 2. i 7. ZUP-a, te naveo da je apelantica dostavila dopis od 15. decembra 2010. godine kojim je potvrđeno da je rješenje Centra od 13. maja 1995. godine preuzela 27. novembra 1995. godine i da na navedeno rješenje nije izjavljena žalba. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je navedeno rješenje postalo izvršno protekom 15 dana, što je značilo da je zastara počela teći od 13. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je dalje citirao i odredbe čl. 371. stav 1. i 379. st. 1. i 2. ZOO-a i člana 47. stav 1. tačka 10. ZIP-a, te naveo da nije prihvatio apelanticine žalbene navode da nije nastupila zastara potraživanja. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz sadržaja spisa bilo vidljivo da je apelantica u 2006. godini pokrenula parnični postupak koji je prerastao u izvršni i tek se u tom postupku postupajući po zaključku suda 4. novembra 2010. godine obratila izvršeniku radi utvrđivanja klauzule izvršnosti. Nadalje, apelantica je 27. novembra 1995. godine primila rješenje Centra od 13. maja 1995. godine na koje nije uložena žalba, a da je prijedlogom za izvršenje tražila povremena potraživanja za period od 10. decembra 1999. godine do 1. oktobra 2006. godine za koja vrijedi rok od tri godine. Kantonalni sud je na kraju naveo da je parnični postupak koji je prerastao u izvršni postupak pokrenut tužbom podnesenom 16. maja 2006. godine, tako da je pravilno prvostepeni sud prihvatio osnovanim istaknut prigovor izvršenika da je nastupila zastara potraživanja za podnošenje prijedloga za izvršenje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje da je Centar godinama odbijao staviti klauzulu izvršnosti na rješenje od 13. maja 1995. godine, postupajući direktno protiv zakona i zloupotrebljavajući svoja zakonska ovlaštenja. Stoga, smatra da se izdata potvrda izvršenika na okolnost da se na prvostepeno rješenje niko nije žalio može izjednačiti s klauzulom izvršnosti. Apelantica smatra da se (ne)postupanjem organa uprave i suda onemogućava u pravu na slobodan pristup sudu, što je protivno članu 6. Evropske konvencije. Apelantica dalje tvrdi da u konkretnom slučaju nema niti može biti zastare potraživanja. S tim u vezi, apelantica navodi da je stav sudova oko početka toka roka zastare suprotan odredbama člana 361. stav ZOO-a, koji regulira početak toka zastare. Osim toga, apelantica ističe da sud zanemaruje i činjenicu da je izvršni postupak proistekao iz parničnog postupka pokrenutog tužbom 16. maja 2006. godine, te da se radi o povremenim potraživanjima koja shodno odredbama člana 372. stav 1. ZOO-a zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kako je parnični postupak prerastao u izvršni, apelantica smatra da je očigledno da je, postupajući po ovom principu, ovim izvršnim postupkom obuhvaćen period od 16. maja 2003. do 1. oktobra 2006. godine kada je Centar donio novo rješenje kojim je apelantici priznato pravo na civilnu invalidninu. Navedenu činjenicu je Kantonalni sud prešutio, ističe apelantica, i samo paušalno prihvatio da je prvostepeni sud pravilno prihvatio istaknuti prigovor zastare potraživanja, odnosno da je nastupila zastara potraživanja za podnošenje prijedloga za izvršenje.
II.Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu. Ističe da je u drugostepenoj odluci obrazloženo iz kojih razloga je Kantonalni sud smatrao da je prvostepena odluka pravilna i zakonita.
20. Općinski sud navodi činjenični tok predmetnog izvršnog postupka.
21. Centar navodi da nisu tačni apelanticini navodi da je Centar odbio staviti klauzulu izvršnosti jer je postupao u skladu sa zakonom i u okviru svojih ovlaštenja. Dalje navodi da nijednim zakonskim propisom nije propisana obaveza Centra da izvrši isplatu invalidnine civilnim žrtvama rata, te slijedom toga ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije Centra. Centar smatra neosnovanim apelanticine navode da je onemogućena u pristupu sudu jer je apelantica pokrenula i vodila parnični postupak koji je okončan povlačenjem tužbe. Nadalje, tvrdi da su neosnovani i apelanticini navodi da u konkretnom slučaju nije moglo biti zastare potraživanja. S tim u vezi, ističe da je na osnovu člana 267. stav 7. ZUP-a istekao rok od pet godina kada je rješenje (od 13. maja 1995. godine) postalo izvršno i ne može se tražiti njegovo izvršenje. Također, parnični postupak koji je apelantica pokrenula u 2006. godine okončan je povlačenjem tužbe. Centar se pozvao i na član 373. ZOO-a kojim je propisano da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja (a najstarije neispunjeno potraživanje apelantice je od 1. januara 1997. godine), kao i na odredbe čl. 379. st. 1. i 2. ZOO-a. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 35. st. 1. i 2.
Potvrda o izvršnosti Ako se prijedlog za izvršenje podnosi sudu koji nije odlučivao u prvom stepenu, uz prijedlog se podnosi izvršna isprava u originalu ili ovjerenom prijepisu na kojoj je potvrda o izvršnosti.
Potvrdu o izvršnosti daje sud odnosno tijelo koje je odlučivalo o potraživanju u prvom stepenu.
Član 47. stav 1.
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
10) je nastupila zastarjelost potraživanja o čemu je odlučeno izvršnom ispravom.
23. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 267. st. 1, 2. i 7.
Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.
Prvostepeno rješenje postaje izvršno:
1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;
2) dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;
3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;
4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 361. stav 1.
Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 372. stav 1.
Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Član 379.
Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 058137 14 Gži od 9. jula 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticini zastupnici su primili 14. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o pravu na invalidninu koje je utvrđeno u upravnom postupku i čije je izvršenje apelantica zatražila u izvršnom postupku, pa apelantica uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u tome što su sudovi pogrešno zaključili da je nastupila zastarjelost potraživanja po osnovu rješenja od 13. maja 1995. godine, te posebno ističe da je (ne)postupanjem organa uprave i suda onemogućena u pravu na slobodan pristup sudu.
34. U odnosu na apelanticine navode da joj je (ne)postupanjem organa uprave i suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi u konkretnom slučaju neosnovani. Naime, iz činjenica predmeta evidentno je da je apelanticin prijedlog za izvršenje prvobitno bio usvojen, te je naknadno predmetni izvršni postupak obustavljen radi usvajanja prigovora zastarjelosti, koji je prigovor materijalnopravne prirode. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).
35. Nadalje, u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. S tim u vezi, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
36. Dakle, apelantica tvrdi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je njeno potraživanje zastarjelo, kao i da je zaključak sudova u pogledu početka toka roka zastare suprotan odredbama člana 361. ZOO-a. S tim u vezi, Ustavni sud prvo podsjeća da je odredbom člana 361. stav 1. ZOO-a propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi analizirali i obrazložili svoj zaključak da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja uz primjenu relevantnih zakonskih odredbi. Naime, redovni sudovi su naveli da se u konkretnom slučaju radilo o povremenim potraživanjima (rok zastare tri godine) za period od 10. decembra 1999. godine do 1. oktobra 2006. godine, te da je prijedlog za izvršenje podnesen 11. decembra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su ocijenili da je potraživanje zastarjelo u smislu čl. 372. i 379. ZOO-a. U pogledu apelanticinih navoda koji su se odnosili na klauzulu izvršnosti i početak toka roka zastare, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja zaključio da je rješenje Centra postalo izvršno istekom roka za žalbu, odnosno da je zastara počela teći od 13. decembra 1995. godine, u skladu sa članom 267. ZUP-a. Apelantica ističe da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da je izvršni postupak proistekao iz parničnog postupka koji je pokrenula u toku 2006. godine, pa da zbog toga njeno potraživanje nije zastarjelo. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud imao u vidu navedeno jer je parnični postupak spomenut u obrazloženju osporenog rješenja, te je i pored toga Kantonalni sud zaključio da je pravilno prvostepeni sud prihvatio osnovanim prigovor zastare. Pri tome, Ustavni sud uočava da je, prema stanju spisa, parnični postupak u kojem je apelantica tražila naknadu štete okončan povlačenjem tužbe (prema odredbi člana 389. ZOO-a, prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe, odnosno, prema članu 59. Zakona o parničnom postupku, povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnijeta i može se ponovo podnijeti), a da je apelantica u predmetnom postupku podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave odnosno rješenja Centra od 13. maja 1995. godine. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZIP-a, ZUP-a i ZOO-a sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno kada je Kantonalni sud zaključio da je apelanticino potraživanje zastarjelo iz navedenih razloga. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da je apelantica nesporno imala pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njenom prijedlogu za izvršenje.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman