Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3531/17 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3531/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3531/17, rješavajući apelacije „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina protiv:

- Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107119 17 Gž od 11. jula 2017. godine;

- Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107605 17 Gž od 22. maja 2017. godine i

- Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 381938 17 Gž od 18. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3531/17

1. „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 107119 17 Gž od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (I. A., K. S., M. A. i T. B.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi 16. decembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu zaključenim sa Kantonom Sarajevo – Ministarstvo privrede. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci potpisali drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. citiranog Zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 28. maja 2009. godine, odnosi na zabilješku koju je sama apelantica sačinila i da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to predviđeno u smislu odredbi Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima.

AP-3868/17

3. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 107605 17 Gž od 22. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (I. Ć., M. D., H. K. i S. S.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi 26. novembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu zaključenim sa Kantonom Sarajevo – Ministarstvo privrede. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci potpisali drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. citiranog Zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 27. maja 2009. godine, odnosi na zabilješku koju je sama apelantica sačinila i da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to predviđeno u smislu odredbi Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane tuženih u toku prvostepenog postupka.

AP-4228/17

5. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 381938 17 Gž od 18. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (Z. Ž., M. K., E.K. i A. K.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je M. Ž., pravni prednik prvotužene, kao instrument obezbjeđenja po osnovu ugovora od 8. novembra 1999. godine zaključenog sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo, izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava, a da su se kao jemci potpisali drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud ukazao je da je istaknuti prigovor zastare prvostepeni sud našao osnovanim primjenom odredbi člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, a kojim je propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. citiranog Zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 22. jula 2009. godine, odnosi na zabilješku koju je sama apelantica sačinila i da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to predviđeno u smislu odredbi Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare obzirom da je tuženi izdao vlastitu mjenicu 4. novembra 1999. godinekao sredstvo obezbjeđenja , a da je prijedlog za dozvolu izvršenja podnijet prvostepenom sudu 6. augusta 2009. godine.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3531/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odlukama AP 5134/15 i 4934/15 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 5134/15 od 17. februara 2016. godine i AP 4934/15 od 16. marta 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3531/17 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d… | Sudska praksa | Aktio