Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2490/15 („Jakov Mikulić“ d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i uslugu i J. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Sloboda izražavanja
- Javni interes
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Legitiman cilj
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2490/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2490/15, rješavajući apelaciju „Jakova Mikulića“ d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i uslugu i Jakova Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Jakova Mikulića“ d.o.o.
za proizvodnju, trgovinu i uslugu i Jakova Mikulića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 63 P 019071 14 Gž od 5. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 019071 13 P od 9. aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Jakov Mikulić“ d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i uslugu i Jakov Mikulić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 P 019071 14 Gž od 5. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 019071 13 P od 9. aprila 2014. godine. Apelanti su 12. oktobra 2017. godine na zahtjev Ustavnog suda dopunili apelaciju dostavljajući punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Večernjeg lista d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 28. juna 2017. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 019071 13 P od 9. aprila 2014. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da prvoapelantu na ime materijalne štete plati iznos od 10.000,00 KM i na ime nematerijalne štete iznos od 10.000,00 KM, a drugoapelantu na ime nematerijalne štete iznos od 10.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, kao i da se tuženom naloži da o svom trošku objavi presudu. Istom presudom apelantima je naloženo da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 2.160,00 KM u roku od 30 dana.
6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom u članak objavljen u Večernjem listu od 15. oktobra 2012. godine na stranici 19. pod naslovom „Razbijena skupina specijalizirana za krađu Mercedesa starih više od 15 godina“. Također, izvršen je uvid i u saopćenje za javnost Centra javne bezbjednosti Doboj od 12. oktobra 2012. godine i 7. decembra 2012. godine, u tekst objavljen u novinama Press autora Snježane Karić sa naslovom „Mikulić na placu krio 50 kradenih Mercedesa 124“. Ukazano je da je pročitano drugoapelantovo reagiranje objavljeno na stranicama portala devet dana nakon objavljenog teksta u Dnevnom listu pod naslovom „Vozila ukradena u Bosni završavala na otpadu u Grudama“, te saslušani svjedoci B. R., T. M. i R. S.
7. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno da li je tekst objavljen u Večernjem listu od 15. oktobra 2012. godine na stranici 19. pod naslovom „Razbijena skupina specijalizirana za krađu Mercedesa starih više od 15 godina“ napisan u skladu s pravilima novinarske etike kao informacija građanima ili je tekst klevetnički, u kojem su sadržani neistiniti navodi zbog kojih je narušen ugled tvrtke (prvoapelanta), te narušeno dostojanstvo, privatnost ili čast i ugled drugoapelanta.
8. Ukazano je da je iz saopćenja za javnost MUP-a Republike Srpske CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine utvrđeno da je ono naslovljeno svim medijima, te da se u njemu navodi ono što je objavljeno u dnevnim novinama Večernji list. U saopćenju je istaknuto da su preduzimajući mjere i radnje na rasvjetljavanju krivičnih djela teške krađe, u kojima su predmet otuđenja bila putnička vozila marke „Mercedes“, policijski službenici CJB Doboj i MUP Zapadnohercegovačkog kantona na osnovu pribavljene naredbe Osnovnog suda u Derventi na području Gruda izvršili pretres preduzeća za autoservisiranje vozila marke „Mercedes“. Ukazano je da je tom prilikom pronađeno oko 50 vozila marke „Mercedes“ tip 124 isječenih i rastavljenih u dijelove, a za koje postoji osnov sumnje da potiču iz krivičnih djela. Dalje je navedeno da je do sada utvrđeno da su dva pronađena vozila otuđena na području općine Doboj i Teslić u septembru „ove godine“, a za četiri isječena vozila postoji osnov sumnje da su u toku ove godine otuđena na području općine Derventa i Doboj. Također je ukazano da je pored navedenih vozila pronađen i izuzet veći broj dokumentacije za vozila marke „Mercedes“ tip 124 za koja također postoji osnov sumnje da potiču iz krivičnih djela, te veći broj domaćih i stranih registarskih oznaka za koje će biti izvršene dodatne provjere. Također, pronađen je i izuzet alat pogodan za izvršenje krivičnih djela (različite vrste i tipovi „numeratora“ za klasificiranje brojeva šasije), kao i 25 motora i mjenjača od motornih vozila marke „Mercedes“ tip 124 za koja postoji osnov sumnje da potiču iz krivičnih djela i za koje će biti izvršena dodatna provjera. Dalje je navedeno da su prilikom pretresa pronađena i izuzeta dva vozila marke „Mercedes“ tip 124 pripremljena za ukucavanje već izbrisanih brojeva šasije, te dokumentacija o četiri vozila iste marke za koja postoji osnov sumnje da su u ranijem periodu otuđena na području Zapadnohercegovačkog kantona, te da je do sada izvršena obrada više lica s područja Gruda, Čelinca i Banjaluke, a koja se mogu dovesti u vezu s izvršenjem navedenih krivičnih djela.
9. Pored navedenog, istaknuto je da je 7. decembra 2012. godine MUPRS CJB Doboj izdao saopćenje za javnost koje je poslano svim medijima, a koje se nadovezuje na prethodno saopćenje od 12. oktobra 2012. godine u vezi s putničkim vozilima marke „Mercedes“ tip 124, odnosno da se tim saopćenjem opisuju daljnje aktivnosti koje su nastavak provedenih operativnih mjera i radnji u sklopu kojih je bio izvršen pretres preduzeća za autoservisiranje vozila mercedes u Grudama prilikom čega je pronađeno i izuzeto oko 50 vozila marke „Mercedes“ tip 124 isječenih i rastavljenih u dijelove za koje je postojao osnov sumnje da potiču iz krivičnog djela, te da je protiv J. M. sa područja općine Grude podnesen izvještaj zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo prikrivanje.
10. Utvrđeno je da je CJB Doboj putem e-mail adrese portparola dostavio medijima saopćenja od 12. oktobra i 7. decembra 2012. godine. Dalje je navedeno da je nakon primanja navedenih saopćenja novinar tuženog R. S. napisao članak koji je objavljen 15. oktobra 2012. godine u Večernjem listu na stranici 19 (na naslovnici novina tekst nije najavljen kao vijest).
11. Ukazano je da se navedeni članak u Večernjim novinama temelji na saopćenju CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine, te da je novinar tuženog u suštini prenio sadržaj saopćenja CJB Doboj, s tim što je novinar identificirao lokaciju na kojoj je izvršen pregled na području Gruda, a drugoapelant i saslušani svjedoci B. R. i T. M. potvrđuju da je pretres obavljen u Ružićima na adresi sjedišta firme (kod prvoapelanta) i autootpadu koji je u neposrednoj blizini. Dalje je navedeno da je CJB Doboj ponovo 7. decembra 2012. godine dostavio novo saopćenje za javnost svim medijima koje se veže za prethodno saopćenje i u kojem su navedeni inicijali drugoapelanta J. M. Ukazano je da su novine Press objavile ime drugoapelanta kao vlasnika servisa za mercedes i vlasnika autootpada u Ružićima kao lokaciju u kojoj je vršen pretres.
12. Prvostepeni sud je naveo da se na osnovu izvedenih dokaza pouzdano može zaključiti da je u oktobru 2012. godine izvršen pretres u sjedištu tvrtke prvoapelanta, a čiji je vlasnik drugoapelant, te da su pretres izvršili policijski djelatnici CJB Doboj i MUPŽZH o čemu je CJB Doboj izdao saopćenje za medije, te je novinar tuženog temeljio objavljeni članak na saopćenju za medije od 12. oktobra 2012. godine i u suštini prenio sadržaj navedenog saopćenja CJB Doboj.
13. Ukazano je da se po definiciji klevetom smatra ogovaranje, omalovažavanje, vrijeđanje časti ili davanje izjava u kojima se svjesno iznose neistine da bi se stvorila negativna slika o pojedincu, odnosno poslovanju tvrtke.
14. Dalje se prvostepeni sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete FBiH, te naveo da apelanti nisu dokazali da je tuženi iznio o njima neistinite činjenice, niti da su znali da iznose neistinite činjenice, odnosno dokazano je da je tuženi u suštini prenio sadržaj saopćenja CJB Doboj o onome što su policijski djelatnici otkrili prilikom vršenja pretresa. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, neosnovan je pravni osnov tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 2, 4, 6. i 7. Zakona o zaštiti od klevete FBiH u vezi s članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Također je navedeno da apelanti nisu dokazali visinu štete koju traže tužbenim zahtjevom, a pogotovo materijalne štete koju je moguće dokazivati. S tim u vezi je ukazano da za utvrđivanje visine štete nije dovoljno da svjedok navede da je promet opao mjesec-dva dana da bi se na temelju takvog iskaza mogao dosuditi traženi iznos od 10.000,00 KM. Zbog navedenog, po mišljenju prvostepenog suda, zahtjev prvoapelanta za naknadu materijalne štete je neutemeljen i nedokazan u smislu odredbe člana 198. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
16. Istaknuto je da bi postojala nematerijalna šteta zbog povrede ugleda podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova kao uvjet koji se treba prethodno ispuniti. Ukazano je da se naknada nematerijalne štete za povredu ugleda i časti priznaje samo iznimno, i to onda kada je ta povreda iznimno teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a naknada nematerijalne štete predstavlja samo mogućnost da se djelimično umanje nastale posljedice radi čega je nužno da se novčana naknada zbog povrede časti i ugleda ograniči samo na jake napade časti i ugleda, te svjesno iznošenje neistina koje mogu kod lica na koje se odnose uzrokovati duševne bolove.
17. Prema mišljenju prvostepenog suda, apelanti su bili u obavezi dokazati da je nematerijalna šteta zaista nastupila, naročito su bili u obavezi dokazati jačinu duševnih bolova te njihovo trajanje koje bi opravdalo dosuđivanje nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200. ZOO-a, a u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP.
18. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 63 0 P 019071 14 Gž od 5. marta 2015. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
19. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi o njima iznio neistinite činjenice, niti su znali da iznose neistinite činjenice, odnosno iz cjelokupne građe spisa vidljivo je da je dokazano da je tuženi u suštini prenio samo sadržaj saopćenja CJB Doboj o onome što su policijski djelatnici otkrili prilikom pretresa.
20. Ukazano je da sve i da je tužbeni zahtjev utemeljen, a nije, iz provedenih dokaza je vidljivo i to da apelanti nisu dokazali visinu štetu koju traže tužbenim zahtjevom, a pogotovo materijalne štete koja je dokaziva.
21. Istaknuto je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da za utvrđivanje štete nije dovoljno da svjedok navede da je promet opao mjesec-dva dana da bi se na temelju takvog iskaza mogao dosuditi traženi iznos materijalne štete od 10.000,00 KM, pa je pravilno prvostepeni sud navedeni zahtjev za materijalnu štetu prvoapelanta odbio kao neutemeljen i nedokazan u smislu odredbe člana 198. ZOO-a u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP.
22. Ukazano je da se naknada nematerijalne štete za uvredu i čast samo iznimno priznaje, i to onda kada je ta povreda iznimno teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobitu intenzivnu duševnu bol. Dalje je navedeno da naknada nematerijalne štete predstavlja samo mogućnost da se djelimično umanje nastale posljedice. Istaknuto je da je radi navedenog nužno da se novčana naknada zbog povrede ugleda i časti ograniči samo na jake napade na čast i ugled te svjesno iznošenje neistina koje mogu kod lica na koja se odnose uzrokovati duševne bolove, imajući u vidu intenzitet, trajanje i prilike sredine. S tim u vezi je navedeno da neistina mora biti očigledna, a ne svoditi se na komentar o protivzakonitostima obavljenih policijski pretresa.
23. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, apelanti su bili u obavezi dokazati da je nematerijalna šteta zaista nastupila na način kako je navedeno, odnosno dokazati jačinu duševnih bolova, trajanje koje bi opravdalo dosuđivanje nematerijalne štete, a što apelanti i po mišljenju drugostepenog suda nisu dokazali u smislu odredbe člana 200. ZOO-a u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ukazuju da je tuženi o apelantima iznio neistinite tvrdnje koje škode njihovoj časti i ugledu, te da su te neistine učinjene dostupnim velikom broju čitatelja (predmetni dnevni list se tiska u preko 100.000 primjeraka). Naime, po mišljenju apelanata, u navedenom dnevnom listu apelanti su prikazani kao kupci 50 ukradenih mercedesa vrijednih oko 250.000,00 KM, te da sarađuju s kradljivcima kupujući vozila od njih. Smatraju da je tuženi navedenim klevetama umanjio moralne, ljudske i profesionalne vrijednosti apelanata, povrijedio im čast i ugled i dostojanstvo u velikoj mjeri umanjujući njihovu poslovnu vrijednost i poslovanje. Dakle, po mišljenu apelanata, tuženi ih je oklevetao jer je za njih iznio i pronio putem štampe grube i teške neistinite činjenice. Smatraju da redovni sudovi pogrešno primjenjuju odredbe Evropske konvencije (čl. 8. i 10). Navode da su u predmetnom postupku dokazali da je zbog smanjenog obima poslovanja za njih nastupila materijalna šteta, te da je sud prilikom određivanja štete trebao postupiti po odredbama čl. 124. i 127. ZPP i odrediti je u simboličnom iznosu. U dopuni apelacije apelanti ukazuju da je protiv drugoapelanta obustavljena istraga koja se vodila po zahtjevu MUPRS CJB Doboj od 11. oktobra 2012. godine, te da su obavijesti od 16. avgusta i 5. oktobra 2017. godine, kojima se drugoapelant obavještava o tome, njemu uručene nakon podnošenja apelacije. Ukazuju da je navedena istraga bila u vezi sa spornim člankom tuženog. Apelanti mole da se navedene obavijesti o obustavljanju istrage protiv drugoapelanta uzmu u obzir prilikom rješavanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata kako navode u apelaciji.
26. Općinski sud je naveo da apelanti u konkretnom slučaju nisu pružili dokaze da je zbog članka u Večernjem listu od 15. oktobra 2012. godine na stranici 19. opao promet kod prvoapelanta. Dalje je ukazano da je prvostepena odluka donesena na temelju činjenica koje su utvrđene provedenim dokazima tokom prvostepenog postupka primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja činjenica na strani apelanata.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
(…)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(…) Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(…) Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Član 10.
(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
(…) Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 198.
(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.
(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 019071 14 Gž od 5. marta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem određenih neistinitih informacija o apelantima široj javnosti prouzrokovao štetu njihovom ugledu i časti. Slijedom toga su tražili da im tuženi nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra cjelishodnim, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prvenstveno ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite ugledu drugoapelanta, koji nesporno uživa garancije prava garantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
37. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku tražili zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traže da se radi zaštite njihovog ugleda ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koja je garantirana članom 10. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. Stoga, iako apelanti u konkretnom slučaju nisu eksplicitno u apelaciji naveli povredu prava na ugled koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navedeno u suštini proizlazi iz navoda apelanata.
38. Slijedom navedenog, Ustavni sud prije svega u konkretnom slučaju treba da odgovori na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu „privatnog života“ apelanata u smislu njihovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
39. S tim u vezi, Ustavni sud će prvo ispitati drugoapelantove navode u pogledu prava na ugled, te u tom smislu podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom
8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje prava na ugled i čast drugoapelanta kao vlasnika salona za servisiranje vozila marke „Mercedes“, a što je dovedeno u pitanje spornim člankom tuženog objavljenog u Večernjem listu na strani 19. pod naslovom „Razbijena skupina specijalizirana za krađu Mercedesa starih više od 15 godina“, ulazi u sferu drugoapelantovog „privatnog života“, odnosno njegovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
41. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ u drugoapelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je drugoapelantu odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu nadoknadi nematerijalnu štetu zbog povrede njegovog ugleda, časti i dostojanstva koje je prema navodima tužbe pretrpio zbog objavljivanja spornog članka smatrajući da je navedenim člankom doveden u vezu s kriminalnim radnjama povezanim s krađom vozila marke „Mercedes“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u drugoapelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je to miješanje bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
42. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u drugoapelantovo pravo na poštovanje ugleda u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je sporni članak objavljen u dnevnom listu tuženog od 15. oktobra 2012. godine na 19. stranici pod naslovom „Razbijena skupina specijalizirana za krađu Mercedesa starih više od 15 godina“. Pri tome je utvrđeno da na naslovnici tog dnevnog lista tuženog sporni članak nije najavljen kao vijest u smislu njegove senzacije za širu javnost. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili da je sporni članak prenio u suštini saopćenje CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine, koje je bilo upućeno svim medijima, pa i tuženom, a koje se ticalo aktivnosti policije na pronalasku i suzbijanju krađe automobila marke „Mercedes“ tip 124. Dakle, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o neistinitim činjenicama već samo o prenošenju saopćenja CJB Doboj, te da je sporni članak imao cilj da informira javnost o provođenju policijskih aktivnosti na suzbijanju kriminala u vezi s krađom vozila marke „Mercedes“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je tuženi u spornom članku identificirao lokaciju na kojoj je izvršen pregled navedenih vozila na području Gruda, ali ne na način da je identificirao drugoapelanta široj javnosti. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je sporni članak u cijelosti prenio saopćenje CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine, a ne saopćenje od 7. decembra 2012. godine u kojem su navedeni drugoapelantovi inicijali. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je drugi novinski list Press objavio inicijale drugoapelanta kao vlasnika servisa „Mercedes“ i vlasnika autootpada na kojoj lokaciji je vršen policijski pretres.
43. Iz navedenog proizlazi da u objavljenom spornom članku tuženi ni na koji način nije učinio dostupnim javnosti podatke iz kojih bi javnost mogla zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o drugoapelantu, na koji način bi se drugoapelant mogao dovesti u vezu s bilo kakvim kriminalnim radnjama u vezi s otuđenjem vozila marke „Mercedes“ tipa 124, a kako to apelanti smatraju u apelaciji. Prema tome, proizlazi da je tuženi u spornom članku objavio činjenice koje je preuzeo iz saopćenja CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine, te da ničim nije učinio dostupnim javnosti povezivanje drugoapelanta s policijskim pretresima, a na osnovu čega bi eventualno bio doveden u pitanje njegov ugled. Slijedeći navedeno, proizlazi da drugoapelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje klevete u smislu Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega je utvrđeno da nema ni štete kod drugoapelanata, a time ni prava na satisfakciju. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je zasnovano na relevantnim odredbama zakona (Zakon o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP) koji su javno objavljeni i čije odredbe su dovoljno jasne kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u drugoapelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo u skladu sa zakonom.
44. U vezi s pitanjem ima li miješanje u drugoapelantovo pravo na ugled legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti ugleda svakog fizičkog lica od iznošenja ili pronošenja neistinitih činjenica na način da se to lice identificira trećem licu, a u smislu Zakona o zaštiti od klevete, te da se u slučaju klevete utvrdi odgovarajuća satisfakcija kao naknada za povredu ugleda što svakako predstavlja legitiman cilj.
45. Dalje, da bi miješanje u pravo na poštovanje privatnosti odnosno ugleda bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u drugoapelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo u skladu s principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na ugled drugoapelanta i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža ne postiže se ako su apelanti morali snositi „poseban i pretjeran teret“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da je u okolnostima konkretnog predmeta drugoapelant podnio predmetnu tužbu koju su redovni sudovi odbili kao neosnovanu imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP. Kako je već rečeno, Ustavni sud smatra da se legitiman cilj za miješanje u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti nečijeg prava na ugled. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da sporni članak ni na koji način nije bio utemeljen na neistinitim činjenicama, kao i da njime ni na koji način drugoapelant nije identificiran široj javnosti u smislu njegove povezanosti s kriminalnim aktivnostima u vezi s krađom vozila marke „Mercedes“ tip 124, čime bi bio doveden u pitanje njegov ugled i čast, odnosno društveni i privatni status, proizlazi da je miješanje u drugoapelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na drugoapelanta nije bilo kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
47. U odnosu na prvoapelanta, Ustavni sud podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da član 8. Evropske konvencije štiti fizička lica u smislu uživanja njihovih ličnih prava u koja prava spada i pravo na ugled. Stoga pravna lica „ne mogu tvrditi da su žrtve kršenja ličnih prava budući da nosioci tih prava mogu biti samo fizička lica“ (vidi, mutadis mutandis, Evropski sud, Magyar Tartalomszolgaltatok Egyesulete i Indeks.hu protiv Mađarske, presuda od 2. februara 2016. godine, stav 66). Slijedom navedenog proizlazi da pravna lica ne uživaju pravo na ugled u okviru prava na privatan život iz člana 8. Evropske konvencije zbog čega su navodi prvoapelanta u pogledu povrede prava na ugled neosnovani. Međutim, Ustavni sud će dalje ispitati prvoapelantove navode u odnosu na pravo na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade materijalne i nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
53. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelantima u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog toga što im je tuženi navodno učinio klevetu u spornom članku Večernjeg lista na strani 19. pod naslovom „Razbijena skupina specijalizirana za krađu Mercedesa starih više od 15 godina“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su apelanti imali mogućnost da iznesu sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Međutim, ocjenjujući sve provedene dokaze, redovni sudovi su utvrdili da je sporni članak tuženog prenio samo saopćenje CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine koji govori o aktivnostima policije s ciljem suzbijanja kriminalnih radnji u vezi s krađom automobila marke „Mercedes“ tip 124. Dakle, sporni članak se u cijelosti oslanjao na saopćenje CJB Doboj od 12. oktobra 2012. godine, a ne na saopćenje CJB Doboj od 7. decembra 2012. godine u kojem se kroz inicijale upućuje na drugoapelanta. Prema tome, proizlazi da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi o njima u javnost iznio neistinite činjenice već je sporni članak bio zasnovan samo na saopćenju CJB Doboj, te da njime apelanti ni na koji način nisu identificirani široj javnosti kao lica koja su povezana s kriminalnim radnjama, a kako to apelanti navode u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je spornim člankom samo ukazano na lokaciju na kojoj su vršeni pretresi, ali bez dovođenja apelanata u vezu s tim lokacijama. Stoga, proizlazi da apelanti u smislu Zakona o zaštiti od klevete nisu dokazali postojanje klevete iz čega proizlazi da nema ni štete kod apelanata, a time ni prava na satisfakciju.
54. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava u okviru redovnih sudova na način kako to apelanti iznose u apelaciji. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u konkretnom slučaju pri čemu su primijenili relevantne zakonske odredbe (konkretno odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP) u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi u predmetnom postupku, u kojem je utvrđeno da nema klevete jer sporno izražavanje ne sadrži neistinite činjenice, bespotrebno bavili osnovanošću zahtjeva apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog povrede njihovog ugleda, časti i dostojanstva. Navedeno iz razloga što je utvrđivanje štete direktno povezano sa zaključkom suda u vezi s postojanjem klevete pa se dosljedno tome šteta utvrđuje samo u okolnostima kad je utvrđeno da sporno izražavanje predstavlja neistinite činjenice odnosno klevetu, a u okolnostima konkretnog slučaja očito je da se ne radi o takvoj situaciji (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1081/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 38).
55. Također, Ustavni sud smatra da je svrsishodno da ukaže i na svoj stav u pogledu dokazivanja nematerijalne štete kod klevete (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37. i AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem „lice koje traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužno da na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja jačine i trajanja duševnih bolova jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu“, odnosno da „ne postoji lista dokaza na osnovu koje bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete“. Stoga, Ustavni sud naglašava da stav redovnih sudova prema kojem apelanti nisu dokazali visinu nematerijalne štete u konkretnom slučaju ne korespondira s navedenom praksom Ustavnog suda pri kojoj ovaj sud ostaje i dalje.
56. U odnosu na navode apelanata iz dopune apelacije Ustavni sud naglašava da ovaj sud ne može uzeti u obzir obavijesti o obustavi istrage protiv drugoapelanta (obavijesti od 16. avgusta i 5. oktobra 2017. godine) budući da navedeno nije bilo predmet konkretnog postupka koji je okončan osporenim presudama već da su navedene obavijesti dostavljene drugoapelantu nakon okončanja predmetnog sudskog postupka u kojem su donesene osporene presude. Dakle, proizlazi da obavijesti o obustavljanju istrage protiv drugoapelanta nisu bile predmet redovnog sudskog postupka u kojem su donesene osporene presude. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da ovaj sud prilikom razmatranja apelacije ne može uzeti u obzir činjenice i dokaze koji nisu bili razmatrani u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima u kojem su donesene osporene presude već ih apelanti po prvi put iznose u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ovo osobito imajući u vidu da ta okolnost, sama po sebi, ne utječe na zaključak redovnih sudova da je zapravo tuženi samo prenio sadržaj saopćenja CJB Doboj.
57. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u odnosu na drugoapelanta kada su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge zasnovane na zakonu zbog čega je u konkretnom slučaju drugoapelantu odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, kao i da je miješanje u drugoapelantovo pravo na ugled imalo legitiman cilj i bilo je u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret.
59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za zaključke iz svojih odluka dali veoma jasne razloge.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman