Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2228/17 (N. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2228/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2228/17, rješavajući apelaciju Nevenka Marića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nevenko Marić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 V 005335 15 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Topić" iz Banjaluke, podnio je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 V 005335 15 Rev od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom određena je naknada za nekretnine, eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 28. maja 2009. godine, u ukupnom iznosu od 17.234,00 KM, te je obavezan protivnik predlagača (Republika Srpska) da apelantu isplati naknadu u navedenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant revizijom pobija odluke nižestepenih sudova u odbijajućem dijelu, koji predstavlja razliku traženog iznosa naknade od 168.064,25 KM i dosuđenog iznosa od 17.234,00 KM. Vrhovni sud je naveo da su nekretnine apelanta potpuno eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Prnjavor od 28. maja 2009. godine u svrhu izgradnje autoputa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke V.J. da eksproprisana nekretnina ne predstavlja građevinsko zemljište, jer je u vrijeme eksproprijacije bila poljoprivredno zemljište, pa je naknadu utvrdio u odnosu na takav karakter zemljišta, cijeneći da je pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji sporna parcela označena kao njiva III klase. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći da je u nalazu i mišljenju vještak poljoprivredne struke dao potpunu analizu tržišne cijene i izjasnio o visini cijene lm2 zemljišta od 7,50 KM, prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka, pa je pozivom na odredbe čl. 54, 57, 60 i 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, a na osnovu člana 157. Zakona o vanparničnom postupku, o visini naknade odlučio kao u izreci prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud našao da nisu ispunjeni uslovi iz člana 55. Zakona o eksproprijaciji da se izvrši korekcija utvrđene naknade u pravcu njenog uvećanja zbog ličnih i porodičnih prilika, jer je apelant na predmetnoj parceli vršio košenje trave koju nije upotrebljavao za sijeno, tako da eksproprijacija te parcele nema bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, te je taj zahtjev odbio. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, polazeći od činjenice da su vodovodne instalacije bespravno izgrađeni objekat koji u vrijeme izgradnje nije ispunjavao uslove za legalizaciju, zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za određivanje naknade za vodovodne instalacije, pa je apelantov zahtjev i u tom dijelu odbio. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da prilikom određivanja tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine neophodno je najprije utvrditi status zemljišta, te da je da za ocjenu pravnog tretmana zemljišta odlučna činjenica kakav karakter je zemljište imalo u vrijeme eksproprijacije, odnosno da li je odlukom nadležnog organa eksproprisano kao građevinsko ili poljoprivredno zemljište, a irelevantno je za koje potrebe se to zemljište ekspropriše, ili način iskorištavanja tog zemljišta. Vrhovni sud je naveo da je eksproprisana parcela u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imala karakter poljoprivrednog zemljišta, iz kojeg razloga su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da predlagaču pripada naknada u visini tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, bez uticaja apelantovi prigovori da zemljište ne koristi kao poljoprivredno, da se nalazi uz magistralni put, da je prije eksproprijacije bilo u sastavu jedne parcele i imalo status okućnice i rezervne površine i da je trebalo cijeniti nalaz vještaka D.Z. (koji se izjasnio da je u pitanju građevinsko zemljište). Vrhovni sud je naglasio da se revizijom neosnovano ukazuje i na to da je apelantu valjalo dosuditi naknadu za vodovodne instalacije. Naime, Vrhovni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, vodovodne instalacije koje se nalaze u parceli (koja je eksproprisana) su bespravno izgrađeni objekat i u vrijeme eksproprijacije apelant nije ispunjavao uslove za legalizaciju tog objekta, te da je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantu, kao graditelju navedenih vodovodnih instalacija, ne pripada pravo na naknadu shodno odredbama člana 53. stav 2. Zakona o eksproprijaciji.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi, između ostalog, da je u toku postupka dokazao da faktičko stanje i zemljišno-knjižno stanje predmetnog zemljišta nisu uskađeni, te da je njemu eksproprisano građevinsko zemljište, iako je u zemljišnim knjigama upisano da se radi o poljoprivrednom zemljištu. U vezi s tim, apelant navodi da eksproprisano zemljište predstavlja okućnicu, da je locirano neposredno uz magistralni put, te da se vještak građevinske struke Z.D. u svom nalazu i mišljenju izjasnio da se radi o faktičnki građevinskom zemljištu. Takođe, apelant navodi da su redovni sudovi sudovi pogrešno zaključili da mu ne pripada naknada za vodovod jer u vrijeme izgradnje nije ispunjavao uslove za legalizaciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepenog rješenja, a koje je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman