Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/17 (Z. S.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2209/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2209/17, rješavajući apelaciju Zorana Stevanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Stevanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 028066 14 Rev od 9. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je 3. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 028066 14 Rev od 9. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi („Džungla“ d.o.o. Doboj) da apelantu na ime naknade štete na ime izmakle koristi za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke 2002. godine zaključili ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnih poslovnih prostora u Sportsko rekreativnom centru sa bazenima i pratećim sadržajima, vlasništvo tuženog, da predmet pomenutih ugovora čine četiri poslovna prostora koje je tuženi bio obavezan da preda apelantu po principu "ključ u ruke" zajedno sa svom potrebnom tehničkom dokumentacijom za uknjižbu apelanta kao vlasnika. Nadalje, da je utvrđeno da je apelant izmirio svoje obaveze prema tuženom, a da je u junu 2003. godine izvršena primopredaja poslovnih prostora, te da su prostori (kao jedna cjelina) stavljeni u funkciju i korišteni od strane apelantovog brata, a da se apelant uknjižio kao vlasnik predmetnog prostora u toku 2012. godine. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom parničnom postupku činjenica, da je tuženi predao apelantu predmetne poslovne prostore bez prateće dokumentacije potrebne za uknjižbu prava svojine, nije bila sporna za razliku od apelantove tvrdnje da je zbog takvog djelimičnog ispunjenja obaveze trpio štetu u vidu izmakle koristi. U vezi sa tim je navedeno da je na navedeni način apelant primio djelimično ispunjenje, iako nije bio obavezan u smislu odredbe člana 310. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da se radi o nenovčanoj obavezi. Vrhovni sud je ukazao da se izmakla korist u smislu odredbe člana 155. ZOO definiše kao sprečavanje uvećanja nečije imovine. Također je istaknuto da se pri ocjeni visine izmakle koristi, u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO, uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke nije bio dovoljan za udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu, posebno ako se ima u vidu da je predmetni poslovni prostor stavljen u funkciju i korišten od strane apelantovog brata, koji je prestao sa radom tokom 2011. godine. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da je korist od korištenja predmetnog poslovnog prostora po volji i saglasnosti apelanta imao njegov brat, jer za obavljanje svoje poslovne djelatnosti nije plaćao zakupninu. Vrhovni sud je zaključio da u toku postupka apelant nije dokazao da mu je zbog djelimičnog ispunjenja obaveze tuženog prouzrokovana šteta u vidu izmakle koristi, jer osim visine zakupnine za predmetni prostor nije dokazao postojanje okolnosti za osnovano očekivanje dobitka prema redovnom toku stvari, a da osim toga nije proveden dokaz iz koga bi se vidjelo koliku je korist od korištenja tog prostora imao njegov brat, za koji iznos bi se morao umanjiti iznos nastale štete, sve da je i postojala.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi činjenice na osnovu kojih smatra da je trebalo biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu, te, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno da nisu pravilno cijenili sve dokaze i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman