Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2946/17 (M. Đ.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2946/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2946/17, rješavajući apelaciju Mitre Đorđievskog, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mitre Đorđievski protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020766 14 U od 13. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitre Đorđievski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Skopja, Republika Makedonija, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020766 14 U od 13. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) od 17. marta 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Uprave za stambena pitanja od 10. februara 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, u ulici Kemala Kapetanovića broj 34/V-22.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva ima pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom 7. uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Dalje je navedeno da je odredbama člana 3a. navedenog zakona predviđeno da izuzetno od odredbe člana 3. zakona, da se nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, a koji je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji dogovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je ukazao da iz materijalne dokumentacije nesporno proizilazi da je apelantu, Naredbom Centra vojnih škola Vojske Jugoslavije od 25. marta 1994. godine, koja je objavljena u Službenom vojnom listu broj 12 od 21. marta 2002. godine, prestala profesionalna vojna služba, iz čega proizilazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije, te da je „izgubio izbjeglički status“ (ne smatra se izbjeglicom), shodno citiranim odredbama člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant na usmenoj raspravi održanoj 12. marta 2009. godine izjavio da je po dolasku u Makedoniju jedno vrijeme bio na čekanju, nakon čega se prijavio u službu u Vojsku Republike Makedonije, gdje je bio angažovan sve do 2005. godine, kada je penzionisan, što dokazuje potvrdom Fonda PIO u Makedoniji od 4. marta 2009. godine. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je na zahtjev Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi provjere podataka o rješavanju apelantovog stambenog pitanja, Ambasada Bosne i Hercegovine u Skopju dostavila odgovor Ministarstva vanjskih poslova Republike Makedonije od 17. jula 2013. godine, na osnovu čega je utvrđeno da apelant posjeduje stan u Skopju (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke), po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji broj: 16-42/1929 od 23. decembra 1996. godine koji je zaključio sa Ministarstvom odbrane Republike Makedonije, te da je apelantu od strane navedenog ministarstva izdata potvrda da je stan u cijelosti otkupljen. Kantonalni sud je istakao da je iz naprijed navedenih razloga neosnovana apelantova izjava da u Skopju živi u stanu roditelja. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu izvan Bosne i Hercegovine prije 14. decembra 1995. godine, pa se ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Osim toga, Kantonalni sud je konstatovao da je apelant konačno riješio stambeno pitanje, da posjeduje stan u Skopju, po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji od 23. decembra 1996. godine. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su od strane prvostepenog organa i tuženog pravilno primijenjene odredbe člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kojima se izbjeglicom ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, ni nosilac stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše SFRJ ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je konstatovao da apelant nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu odredaba člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa slijedom toga nije došlo ni do povrede apelantovog prava na dom i prava na imovinu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju postupka, te istakao da je dokazao da je predmetni stan u njegovom i u vlasništvu njegove porodice. Apelant navodi da je stan u Skopju kupio na tržištu i da isti nema nikakvu vezu sa konkretnim slučajem. Apelant u suštini smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, prava na privatni, porodični život, dom i prepisku, pravo na slobodu kretanja i prebivalište), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima raspravljao u predmetu AP 1940/14, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1940/14 od 3. februara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2946/17 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio