Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3330/17 (T. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3330/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3330/17, rješavajući apelaciju Tode Milojčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tode Milojčić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 243593 17 Rsž od 23. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tode Milojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mira Gagić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 243593 17 Rsž od 23. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 243593 16 Rs od 28. februara 2017. godine kojim je odbačena apelantova tužba kao neblagovremena, a kojom je tražio da mu tužena (Republika Srpska, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske) po osnovu neisplaćene otpremnine prilikom odlaska u starosnu penziju isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant bio zaposlen kao nastavnik vjeronauke u Osnovnoj školi „Dositej Obradović“ Razboj Lijevče i Osnovnoj školi „Petar Kočić“ Nova Topola do 13. januara 2014. godine kada mu je radni odnos prestao zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju. Dalje je navedeno da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da apelant pokušava da ostvari pravo iz radnog odnosa sa javnim ustanovama zbog prestanka radnog odnosa ostvarivanjem prava na starosnu penziju u skladu s kolektivnim ugovorom, kao i da je pravilno utvrdio da rok za podnošenje tužbe počinje da teče od 13. januara 2014. godine, kao dana prestanka radnog odnosa. S tim u vezi, Okružni sud je konstatovao da je odredbama člana 118. stav 2. Zakona o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) propisano da se tužba za zaštitu prava, pod prijetnjom gubitka prava, podnosi u roku od jedne godine od saznanja radnika za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana nastanka povrede. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je rok za sudsku zaštitu u predmetnoj pravnoj stvari istekao i prije stupanja na snagu novog Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/2016), na čije odredbe se pozvao prvostepeni sud, jer su u pitanju rokovi čijim protekom se gubi pravo na tužbu i samo pravo čija se zaštita traži (prekluzivni rok), iz kojih razloga se ne primjenjuju pravila o priznanju duga, prekidu ili zastoju rokova, koja pravila se tiču rokova zastarjelosti potraživanja, a na koje se apelant neosnovano poziva. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je pravo na isplatu otpremnine zaposlenim u javnim obrazovnim ustanovama bilo propisano javno objavljenim Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblastima obrazovanja, nauke i kulture, te da je apelantu mogla biti poznata sadržina tog propisa, pa samim tim i prava koja mu pripadaju za slučaj prestanka radnog odnosa, pri čemu su neosnovani apelantovi navodi da je saznanje o povredi prava na isplatu otpremnine imao nakon razgovora sa sveštenicima K. D. i Ž. Ž., iz razloga što oni nisu apelantovi poslodavci. Prema tome, Okružni sud je konstatovao da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa imao saznanje da mu bivši poslodavci nisu isplatili otpremninu zbog prestanka radnog odnosa i da je tužbu mogao podnijeti u narednom periodu od godinu dana, a najkasnije do 13. januara 2015. godine (tužba podnesena 8. avgusta 2016. godine).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da nije jasno koji su propis sudovi trebali primijeniti – raniji Zakon o radu ili Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/2016). Apelant ističe da je podnio tužbu kada je od kolega saznao za povredu prava, te da je neprihvatljivo obrazloženje da je bio upoznat sa pravom na otpremninu jer je javno objavljen Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblastima obrazovanja, nauke i kulture. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman