Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/17 (S. P. i A. A.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1927/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1927/17, rješavajući apelacije Senije Puzić i Asima Aljića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senija Puzić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 009881 13 Rsž od 10. maja 2016. godine i Asim Aljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020888 15 Rev od 11. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1927/17

1. Senija Puzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 009881 16 Rev od 21. aprila 2017. godine kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 009881 13 Rsž od 10. maja 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-2716/16 od 7. marta 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi (Tuzlanski kanton), na ime manje obračunate i isplaćene plaće, manje isplaćenog regresa i manje isplaćene naknade toplog obroka, za period od maja 2008. do maja 2010. godine, isplati određeni novčani iznos, kao i da joj uplati pripadajuće doprinose za MIO/PIO za navedeni period.

2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelantica u spornom periodu bila zaposlenica Općinskog suda u Živinicama, kao i da joj je tuženi isplaćivao naknade iz radnog odnosa. Međutim, prema stavu Kantonalnog sud u konkretnom slučaju je sporno da li je tuženi pravilno obračunavao i isplatio navedene naknade u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da tuženi nije bio među pet kantona koji su dali saglasnost na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora, niti je tuženi tom Kolektivnom ugovoru naknadno pristupio sukladno članu 73. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, a što je, kako je to ukazano i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP-1315/06, i bio jedini način da tuženi postane njegova ugovorna strana. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da se Granski kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da bi se odredbe Granskog kolektivnog ugovora mogle primjenjivati samo kao posljedica pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, nastale zbog propusta tuženog da zaključi ovaj kolektivni ugovor, odnosno da mu naknadno pristupi u propisanoj proceduri, ali samo do 8. septembra 2005. godine, kada je stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Stoga, kako je prema članu 2. stav 2. novog Općeg kolektivnog ugovora isti obavezujući i za tuženog, to je, prema stavu Kantonalnog suda, na navedeni način i otklonjena pravna praznina koja je do 8. septembra 2005. godine, kao dana stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora, postojala u odnosu na tuženog, pa je time, suprotno apelantičinim navodima, prestala i mogućnost da se pitanje visine predmetnih potraživanja cijeni sa aspekta odredaba Granskog kolektivnog ugovora. Naime, prema zaključku Kantonalnog suda, na konkretan slučaj mogle bi se jedino primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, koje propisuju minimum prava zaposlenika. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da joj prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora pripadaju veći iznosi naknada niti je uopće na odredbama Općeg kolektivnog ugovora zasnivala svoj tužbeni zahtjev, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

AP-1928/17

3. Asim Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020888 15 Rev od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužene (Općine Živinice), te je drugostepena presuda preinačava tako da je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude, a kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni kojim je tražio da mu tužena na ime manje obračunate i isplaćene plaće, manje isplaćenog regresa i manje isplaćene naknade toplog obroka, za period od januara 2008. do maja 2010. godine, isplati određeni novčani iznos, kao i da mu uplati pripadajuće doprinose za MIO/PIO za navedeni period.

4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta, kao zaposlenika tužene, za isplatu pomenutih naknada iz radnog odnosa po odredbama Granskog kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se odnosu na traženu razliku plaća i toplog obroka ne mogu primijeniti odredbe navedenog Granskog kolektivnog ugovora, iz razloga što Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora niti mu je naknadno pristupio shodno članu 73. stav 2 Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odluku Ustavnog suda broj AP-1315/06, kojom je otklonjena dilema u pogledu primjene navedenog Granskog kolektivnog ugovora, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, kojim je propisan minimum prava zaposlenika. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je napomenuo da je u predmetu apelanta, vještačenjem, utvrđeno da tužena apelantu nije isplaćivala manju plaću i druge naknade od one propisane Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine. Nadalje, u pogledu odluke o isplati regresa, Vrhovni sud je istakao da u preambuli Pravilnika tužene o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice iz 2002. godine, navedeno je da je isti donesen u skladu sa članom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, pa je osnovano pravno stanovište tužene da je taj Pravilnik donesen kao provedbeni akt tog Zakona, te da kao takav dijeli sudbinu tog Zakona. Vrhovni sud je napomenuo da je pomenuti Zakon prestao da važi donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, koji je stupio na snagu dana 16. augusta 2005. godine, pa je time i navedeni Pravilnik tužene, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao da važi. Vrhovni sud je zaključio da navedeni Pravilnik nije primjenjiv na utuženo potraživanje, o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH od 24. aprila 2016. godine, čime je ovaj sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stava u sličnim predmetima. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1927/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da u navedenim apelacijama apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U predmetu broj AP-1928/17 apelant je naveo da je Vrhovni sud u drugim predmetima koji se odnose na identičnu situaciju donosio odluke kojima je usvajao zahtjeve za isplatu predmetnih naknada. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2055/16 od 20. jula 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelanta u predmetu broj AP-1928/17 da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke kojima su bili usvojeni zahtjevi za isplatu predmetnih naknada, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/17 (S. P. i A. A.) | Sudska praksa | Aktio