Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2659/17 (P. J.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2659/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2659/17, rješavajući apelaciju Predraga Jankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Predrag Janković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002368 14 Uvp od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 26. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002368 14 Uvp od 30. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002368 14 U od 30. juna 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite republike Srpske) od 18. februara 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za opštu upravu administrativne službe Opštine Sokolac od 29. novembra 2013. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida i priznavanje prava na ličnu invalidninu.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u ponovnom postupku, nakon što je ukinuto rješenje od 11. novembra 2011. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida i priznavanje prava na ličnu invalidninu, pribavljen nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 19. novembra 2013. godine u kojem je konstatovano da je apelant za vrijeme učešća u Vojsci Republike Srpske zadobio oboljenje dijagnostifikovano kao PTSP koje se cijeni po tački 230 b) Liste sa 60%, a s obzirom da je to oboljenje multifaktorijalne etiologije određuje se udio vojnog invaliditeta od 50%, tako da invaliditet iznosi ukupno 30%. Dalje, je navedeno da je apelant ranjen 16. septembra 1993. godine, ali se ranjavanje ne može dovesti u vezu sa vršenjem vojne dužnosti, jer povreda nije registrovana u registru vojnih evidencija, niti ima dokaza o ranjavanju koji bi se doveli u vezu sa vršenjem vojne službe (postoji samo Zapisnik PS Sokolac o izvršenom uviđaju), pa se na osnovu tog ranjavanja ne može cijeniti vojni invaliditet. Takođe je navedeno da je apelantovo oboljenje, koje prema medicinskoj dokumentaciji datira iz 2000/2001. godine (paranoidna psihoza), nastalo nezavisno od PTSP, sa postojanjem podataka o psihijatrijskom hereditetu u porodici, te se ne može cijeniti u vojni invaliditet jer ne potiče iz zakonom propisanog perioda. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, primjenom odredaba člana 87. stav 2. Zakona o pravima boraca i u vezi sa odredbama člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku utvrdio da je apelantova žalba neosnovana, iz razloga što ne ispunjava uslove za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida koji su propisani odredbama člana 5. stav 1. Zakona o pravima boraca, odnosno odredaba člana 4. stav 1. istog zakona koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva, obzirom da oboljenje koje je zadobio u Vojsci Republike Srpske i na osnovu kojeg je cijenjen invaliditet, nema za posljedicu oštećenje organizma od najmanje 40%. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak tuženog da apelant ne ispunjava uslove za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije koja je 13. februara 2014. godine izvršila pregled apelanta, cijenila sadržaj medicinske i druge dokumentacije, a naročito nalaz Psihijatrijske bolnice Sokolac od 3. i 12. oktobra 2001. godine. Vrhovni sud je istakao da je osnovan apelantov prigovor u odnosu na nedostatak nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije i propusta da se navede specijalizacija ljekara članova komisije, ali da taj nedostatak nije takve prirode da bi bio od uticaja na valjanost nalaza, pa samim tim i činjeničnog utvrđenja u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je ukazao da je nalaz potpun, jasan i detaljno obrazložen, a da sa medicinskog aspekta sadrži sve činjenice bitne za odlučivanje. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da je vojni invaliditet utvrđen u smislu odredaba člana 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, odnosno istovjetne odredbe ranijih zakona (zavisno od vremena odlučivanja), a srazmjerno oštećenju organizma u zavisnosti od faktora koji su mogli uticati na bolest koje u svakom pojedinačnom slučaju određuje nadležna ljekarska komisija o čemu daje nalaz i mišljenje. Imajući uvidu da je nalaz detaljno obrazložen i da su dati valjani razlozi o utvrđenom stepenu vojnog invaliditeta, Vrhovni sud je konstatovao da je neosnovan apelantov prigovor da je udio vojnog invaliditeta određen primjenom odredaba člana 10. stav 1, 2. i 3. i člana 11. stav 2. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 31/10), koje su proglašene neustavnim.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, pored ostalog, navodi da se iz nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije ne može utvrditi da li se radi o ljekarima specijalistima, pa se takav nalaz ne može smatrati jasnim i potpunim. Osim toga, apelant ukazuje da nalaz ne sadrži niti jednu riječ koju je medicinsku dokumentaciju komisija cijenila kao dokaz prilikom davanja nalaza. Takođe, apelant navodi da su sudovi svoje odluke donijeli na osnovu propisa koji ne postoje (odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta), a da Vrhovni sud taj navod uopšte ne ocjenjuje i ne spominje. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne i detaljne razloge zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, kao i da je ponudio obrazloženje u vezi nedostatka nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, a što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud naveo relevantne zakonske odredbe na osnovu kojih su donesene odluke u konkretnom slučaju i s tim u vezi dao razloge zašto smatra da je neosnovan apelantov prigovor u odnosu na primjenu odredaba Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman