Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3008/17 (R.Z. i S.Z.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3008/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3008/17, rješavajući apelaciju R. Z. i S. Z., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. Z.
i S. Z. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 051119 17 Gž od 14. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. Z. i S. Z. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 13. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 051119 17 Gž od 14. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 051119 13 P od 10. januara 2017. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Hairlahović Muradif vl. „Rovokopačka djelatnost“ Cazin) da izvrši sanaciju dvorišta ispred objekta – porodične kuće i garaže apelanata na način preciznije naveden u izreci prvostepene presude, dok je obavezan tuženi da apelantima na jednake dijelove na ime naknade štete isplati iznos od 832,00 KM, a preko dosuđenog iznosa (do zatraženih 6.064,00 KM) odbijen je tužbeni zahtjev apelanata.
2. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno, pored ostalog, da je vještak građevinske struke S. K., nakon uviđaja na licu mjesta sačinio nalaz i mišljenje od 22. januara 2016. godine na okolnosti kvaliteta urađenih radova na asfaltiranju dvorišta po ugovoru koji su zaključili apelanti i tuženi, te je nakon uzimanja relevantnih podataka sa lica mjesta, uvida u spis i računa i priložene fotografije utvrdio debljinu asfaltnog sloja sa više mjesta u dvorištu (visina na betonskoj podlozi uz samu kuću i nad septičkom jamom 2,5 cm, na betonskoj podlozi ispred garaže 5 cm, na šljunčanoj podlozi dvorišta 5,5 do 7 cm). Takođe je navedeno da je u odnosu na kvalitet asfaltiranja vještak zaključio da asfalt nije kvalitetno ugrađen na betonskim podlogama iznad septičke jame, kao ni uz samu kuću, da pojas uz dvorišnu ogradu u širini od cca 1m nije kvalitetno uvaljan, pa se javljaju travnate izrasline iz samog asfalta, dok je asfalt ispred garaže i ostali asfalt u dvorištu kvalitetno ugrađen, zajedno sa pripremnom podlogom koja je u debljini od najmanje 50 cm i koja se vidi iz fotografije u spisu. Dalje je navedeno da je vještak utvrdio da na asfaltnoj podlozi nema tragova od prolaska točkova ni jednog vozila i da se ista koristi preko dvije godine. Prvostepeni sud je ukazao da je vještak u zaključnom mišljenju naveo da tuženi nije u cijelosti izveo kvalitetne radove na asfaltiranju dvorišta apelanata i da bi trebao na ime lošije izvedenih radova ponuditi apelantima da izvrši sanaciju loše izvedenog asfaltiranja, a u suprotnom da na ime sanacije obešteti apelante u iznosu od 832,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za sanaciju cjelokupnog dvorišta izvođenjem građevinskih radova prvostepeni sud pravilno zasnovao, prije svega na činjenicama utvrđenim na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Kantonalni sud je ukazao da je priroda građevinskih radova izvedenih u dvorištu apelanata ukazivala na nužnost vještačenja po vještaku građevinske struke, iz razloga što se kvalitet, količina i ostali elementi bitni za procjenu izvedenih radova, mogu provjeriti samo na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještačenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je suština nalaza i mišljenja vještaka u tome da su građevinski radovi samo u nekim segmentima urađeni sa nezadovoljavajućom kvalitetom i da se ti nedostaci mogu otkloniti za šta je potreban iznos od 832,00 KM, a da za to nije potrebna sanacija cjelokupnog dvorišta na način kako to apelanti traže. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da apelanti imaju pravo na sniženje naknade za izvedene radove u smislu odredaba člana 618. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da da ako uklanjanje nedostataka zahtijeva pretjerane troškove, poslenik može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručiocu pripada, po njegovom izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora, kao i pravo na naknadu štete. Kantonalni sud je istakao da su pred prvostepenim sudom utvrđene činjenice koje su relevantne za primjenu navedene zakonske odredbe (apelanti traže potpunu sanaciju, dok tuženi odbija smatrajući da su to pretjerani troškovi), pa u tom slučaju apelanti imaju pravo na srazmjerno sniženje naknade za izvedene radove. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da predmetni radovi nisu izvršeni nekvalitetno u toj mjeri da bi bila potrebna sanacija cjelokupnog dvorišta, već je na pojedinim mjestima potrebno izvršiti sanaciju, a za što je dovoljan novčani iznos utvrđen od strane vještaka. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. Apelanti, u suštini, posebno ne obrazlažu ove povrede, osim što smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman