Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2633/17 (T. P.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2633/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2633/17, rješavajući apelaciju Tatjane Pušić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tatjana Pušić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 169561 16 Rev od 9. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Pušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 169561 16 Rev od 9. mart 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da stan (bliže opisan u prvostepenoj presudi), predstavlja bračnu tekovinu njenih roditelja (tuženog tj. njenog oca M.M. i njene pok. majke) i da svako od njih ima po ½ udjela u sticanju tog stana, te da se tuženi obaveže da trpi njenu uknjižbu kao suvlasnika i sukorisnika navedenog stana sa ½ dijela, budući da je jedina nasljednica pokojne majke.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je stan namijenjen za zadovoljavanje ličnih i porodičnih potreba, te da je zbog toga bračni supružnik koji živi u zajedničkom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava i sam nosilac stanarskog prava (član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 19. st. 1. i
2. Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice, s tim da ako je ugovor o korištenju stanu zaključio jedan od bračnih supružnika koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava se smatra i drugi bračni supružnik. Vrhovni sud je pojasnio da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su majka apelantice i tuženi (otac apelantice) kao bračni supružnici bili zajednički nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je dalje naveo da su se tuženi i apelantičina majka u toku 1988. godine razveli, da su ostali živjeti u istom stanu, ali u odvojenim domaćinstvima, te da se nakon razvoda braka nisu sporazumjeli o tome ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava niti su pokrenuli postupak pred nadležnim sudom u smislu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, a to znači da su nakon razvoda braka i dalje bili zajednički nosioci stanarskog prava sve dok majci apelantice to svojstvo nije prestalo njenom smrću. Vrhovni sud je pojasnio da stanarsko pravo prestaje smrću i ne može se naslijediti pa je nakon smrti bivše supruge tuženi, kao jedini nosilac stanarskog prava, na zakonit način otkupio predmetni stan u postupku privatizacije državnih stanova. Odredbama člana 10. st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova je propisano da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava s tim da, ako stanarsko pravo imaju bračni supružnici, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugoga. Vrhovni sud je ukazao da majka apelantice za života nije preduzimala bilo kakve radnje radi ostvarenja prava na predmetnom stanu koja su proizilazila iz njenog svojstva sunosioca stanarskog prava. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, u smislu člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, tuženi nakon smrti bivše supruge ostao jedini nosilac stanarskog prava, a nakon otkupa stana i njegov jedini vlasnik, te da zbog toga stan ne predstavlja zajedničku imovinu tuženog i majke apelantice. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da majka apelantice nije u smislu člana 272. stav 1. Porodičnog zakona bila suvlasnik spornog stana budući da se radilo o stanu u državnoj svojini pa taj stan ne ulazi u režim zajedničke bračne tekovine. Vrhovni sud je konstatovao da je sporni stan bio dom majke apelantice sve do momenta njene smrti i to joj tuženi nije osporavao, a njenom smrću su joj prestala sva prava koja je imala na tom stanu, a radi se o pravima koja se ne nasljeđuju, budući, da je u momentu smrti majke apelantice, stan bio u državnoj svojini. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da zato ni apelantica, kao zakonska nasljednica majke, ne može stupiti u prava svoje prethodnice, koja je ista imala na stanu u trenutku svoje smrti. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da je tačno da je Zakon o privatizaciji državnih stanova donesen za života apelantičine majke, ali je stupio na snagu nakon njene smrti, a tada je tuženi bio jedini nosilac stanarskog prava i samo je on mogao otkupiti stan i uknjižiti se kao njegov vlasnik.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je zaključivanje sudova suprotno članu 210. Zakona o obligaionim odnosima i tuženom omogućava sticanje bez osnova i na onoj polovini stana koji predstavlja imovinsko pravo apelantičine prednice na tom stanu. Također, apelantica smatra da kako je članom 267. stav 1. Porodičnog zakona propisano da „svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini“ i pri činjenici da vlasnička tužba ne zastarijeva, apelantica smatra da je ima pravo da tužbom zahtijeva utvrđenje prava njene majke, odnosno njenih prava iza majke. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na neometano uživanje svoje imovine itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o privatizaciji državnih stanova i Porodičnog zakona, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman