Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4326/17 (Z.H.S.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4326/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4326/17, rješavajući apelaciju Z.H.S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z.H.S. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 002065 14 Rsž od 17. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. H. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 041887 14 Rev od 11. jula 2017. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 002065 14 Rsž od 17. jula 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2563/14 od 6. novembra 2014. godine, u odnosu na predmet broj AP-4501/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi (Hercegovačko - neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave) isplati određeni novčani iznos na ime povećanja plaće po osnovu godina radnog staža za period od 2008. do 2012. godine.
2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da apelantica smatra da joj je, kao sutkinji u Kantonalnom sudu u Mostaru, plaća po osnovu radnog staža trebala biti svake godine povećana za 0,6% sukladno Općem kolektivnom ugovoru za područje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), a ne po 0,5% u kojem postotku joj tuženi povećao plaću primjenjujući Zakon o plaćama sudaca i tužitelja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama sudaca i tužitelja). U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 5. Zakona o plaćama sudaca i tužitelja kojima je propisano da se osnovna plaća svakog suca uvećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža a najviše do 40 godina. Kantonalni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, obzirom da je navedeno pravo regulirano pomenutim Zakonom o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja, kao posebnim zakonom, nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora, kako to apelantica navodi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno da pomenuti Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine samo u odnosu na određene, tačno navedene naknade (naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka, odvojenog života), a što se, prema stavu Kantonalnog suda, ne odnosi na dio plaća, odnosno povećanja plaća po osnovu radnog staža, tako da nije bilo nikakvog uporišta za eventualno usvajanje ovog dijela apelantičinog tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ističući da je pogrešan stav Kantonalnog suda da se u odnosu na povećanje plaće po osnovu godina radnog staža ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je odlučio da se u apelantičinom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da, u konkretnom slučaju, obzirom da je pravo na povećanje plaće po osnovu radnog staža regulirano Zakonom o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja, kao posebnim zakonom, nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora. Ustavni sud u ovakvom zaključku Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman