Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2194/17 (M. K.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2194/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2194/17, rješavajući apelaciju Mirjane Kučuk, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Kučuk protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 127245 15 Rev od 1. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Kučuk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovnom sudu) broj 71 0 P 127245 15 Rev od 1. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tuženi (zatvoreni Investicioni fond „VB Fond“ a.d. Banja Luka, kojim upravlja Društvo za upravljanje investicionim fondovima „Aktiva Invest“ a.d. Banja Luka) da joj isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u konkretnom parničnom postupku apelantičin zahtjev da joj tuženi zbog manje uplaćene naknade za upravljanje fondom, a kao osnivaču likvidiranog privatizacionog investicionog fonda ,,VB Inter Invest“ a.d. Banjaluka, isplati određeni novčani iznos. Dalje je navedeno da apelantica svoj zahtjev temelji na činjenici da je tuženi Društvu ,,VB Inter Invest" čiji je ona osnivač isplaćivalo naknadu za upravljanje po osnovu odredbe člana 10. stav 4. Pravilnika o utvrđivanju vrijednosti imovine investicionog fonda i obračuna neto vrijednosti po udjelima ili po akciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je donijela Komisija za hartije od vrijednosti Republike Srpske, za koji je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) odlukom od 27. januara 2010. godine utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Vrhovni sud je istakao da je isplaćujući naknadu za upravljanje po odredbi člana 10. stav 4. Pravilnika, koji nije bio u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, tuženi Fondu za upravljanje čiji je apelantica bila osnivač, isplatio manji iznos od 224.322,59 KM, za koji iznos apelantica smatra da joj pripada nakon zaključenja postupka likvidacije nad tim fondom po odredbi člana 1. stav 2. Zakona o likvidacionom postupku. U vezi s tim je naglašeno da nije sporno da je navedenom odlukom Ustavnog suda RS utvrđeno da stav 4. člana 10. Pravilnika nije u suglasnosti sa Ustavom i zakonom, kao i da postoji razlika između naknade za upravljanje tuženim fondom, za period od decembra 2007. godine do kraja novembra 2008. godine, obračunate po navedenoj odredbi Pravilnika i naknade obračunate bez te odredbe, u navedenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je konstatovao da se shodno odredbi člana 5. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetne odluke Ustavnog suda RS, odredbe opštih akata, za koje je taj sud našao da nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, prestaju primjenjivati danom objavljivanja odluke suda, a da je do tog trenutka neustavna ili nezakonita odredba opšteg akta bila dio pravnog poretka i da se kao takva imala primjenjivati, a da su svi pravni subjekti bili dužni ponašati se po takvoj normi. U pogledu navedenog je ukazano da je predmetna odluka Ustavnog suda RS objavljena u ,,Službenom glasniku RS“ broj 21/10 od 15. marta 2010. godine, a da to znači da se do tog datuma neustavna i nezakonita odredba člana 10. stav

4. Pravilnika, po kojoj je tuženi fond isplaćivao naknadu za upravljanje Fondu za upravljanje ,,VB Inter Invest“, imala primjenjivati. Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu da se apelantičino potraživanje odnosi na period od kraja 2007. godine do kraja 2008. godine, te da je rješenje o zaključenju postupka likvidacije nad društvom ,,VB Inter Invest“ postalo pravosnažno 25. februara 2010. godine (prije objavljivanja predmetne odluke Ustavnog suda RS) da proizlazi da se tuženi nije neosnovano obogatio na račun likvidiranog fonda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je nesporno dokazala da je odlukom Ustavnog suda RS odredba člana 10. stav 4. Pravilnika proglašena neustavnom i nezakonitom, te da je shodno tome u skladu sa odredbom člana

210. Zakona o obligacionim odnosima njen tužbeni zahtjev osnovan, ali da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbio isti kao neosnovan. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je odluka Ustavnog suda RS objavljena u "Službenom glasniku RS" 15. marta 2010. godine, te da se do tog datuma, shodno odredbi člana 5. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, sporna odredba člana 10. stav 4. Pravilnika imala primjenjivati. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se tuženi, isplaćujući predmetnu naknadu u skladu sa članom 10. stav 4. Pravilnika, nije neosnovano obogatio u smislu člana 210. ZOO-a, te je slijedom toga zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2194/17 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio