Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1549/15 (O. S.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1549/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1549/15, rješavajući apelaciju Obrena Skočajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Obrena Skočajića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 001948 14 Gž 2 od 26. decembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Obrenu Skočajiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Obrenu Skočajiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Obrena Skočajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 001948 14 Gž 2 od 26. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 P 001948 13 P 2 od 16. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Obren Skočajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 001948 od 26. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 001948 13 P 2 od 16. juna 2014. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude u dijelu odluke o troškovima postupka a koje je apelant obavezan da plati.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1549/15 od 30. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od MH ERS „Elektro-Hercegovina“ a.d. Trebinje - Radna jedinica Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore 17. i 21. jula 2017. godine, a Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 24. decembra 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu radi utvrđenja i isplate rente. Rješenjem Osnovnog suda od 21. juna 2012. godine apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena.

7. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio rješenje kojim je apelantova žalba uvažena i ukinuto rješenje Osnovnog suda od 21. juna 2012. godine, te predmet vraćen na ponovni postupak.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 1 P 001948 13 P 2 od 16. juna 2014. godine kojom je (stav 1 izreke) apelantova tužba u dijelu u kojem potražuje od MH ERS „Elektro-Hercegovina“ a.d. Trebinje - Radna jedinica Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) isplatu mjesečne rente u periodu od 1. januara 2000. godine do 24. decembra 2002. godine odbačena kao neblagovremena. U stavu 2 izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da sud obaveže tuženog na isplatu mjesečne rente počev od 24. decembra 2002. godine do 31. decembra 2003. godine, a od 1. januara 2004. godine na način preciziran u presudi, kao i da sud obaveže tuženog na isplatu troškova postupka. Stavom 3 izreke presude obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.300,00KM.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant uslijed ranjavanja u aprilu 1992. godine proglašen invalidom, te da mu je utvrđena preostala radna sposobnost. Pošto je apelant u momentu ocjene radne sposobnosti radio kod tuženog na poslovima inkasanta, a s obzirom na to da više nije mogao obavljati ove poslove, raspoređen je na poslove evidencije kvarova na kojim mu je umanjena plata za 100,00 KM mjesečno, zbog čega i potražuje rentu. Osnovni sud je prihvatio prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe koji je istaknut u skladu sa članom 105 tada važećeg Zakona o radu u odnosu na potraživanje rente apelanta za period od 1. januara 2000. godine do 24. decembra 2002. godine, jer je apelant tužbu podnio 24. decembra 2003. godine. Osnovni sud je naveo da je apelant ranjen 1992. godine na ratištu, a ne na radu kod tuženog. Stoga, tuženi nije obavezan da mu naknadi materijalnu štetu, odnosno da isplaćuje mjesečnu rentu, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženog zbog kojih je nastupila nesposobnost apelanta za rad, odnosno nastala nesposobnost je posljedica drugog uzroka za koji tuženi nije odgovoran. Stoga je Osnovni sud u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer nije uspio dokazati njegovu osnovanost shodno odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo u čemu se sastoje troškovi postupka, te je u skladu sa odredbom člana 386 ZPP i Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata obavezao apelanta na plaćanje, jer nije uspio u parnici.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 95 1 P 001948 od 26. decembra 2014. godine kojom je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude u st. 1 i 2 izreke presude odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio, dok je preinačio odluku o troškovima postupka i apelanta obavezao na plaćanje troškova postupka u iznosu od 4.400,00 KM.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana pozivajući se na odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o PIO, Zakona o radu, kao i odredbe ZPP za šta je po žalbenim navodima dao detaljno obrazloženje. U konačnom Okružni sud je zaključio da je tuženi, uslijed sistematizacije, ukinuo apelantovo radno mjesto inkasanta, te apelanta rasporedio na pravne poslove evidencije kvarova, te je sa apelantom 19. septembra 2003. godine i zaključio novi ugovor o radu. Naime, prema mišljenju Okružnog suda, kada prestanak ranijeg ugovora o radu (radno mjesto inkasanta) ne može biti u uzročno-posljedičnoj vezi sa povredama kao posljedicama apelantovog ranjavanja u aprilu 1992. godine, onda nema pravnog osnova za dosuđivanje naknade na ime rente. Stoga, Okružni sud je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je, u skladu sa odredbom člana 78 stav 1 Zakona o PIO, apelanta rasporedio na radno mjesto za koje se traži stručna sprema koja odgovara stručnoj spremi koju apelant posjeduje (radno mjesto SSS u četvorogodišnjem trajanju). Na kraju, Okružni sud je zaključio da je, u skladu sa odredbama člana 386 ZPP, apelantova žalba osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka zbog čega je odluku prvostepenog suda u tom dijelu preinačio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da je u odlukama koje je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Takođe, apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumanom roku“, jer sudski predmet nije dobio oznaku radnog spora (RS), i da je trajao 12 godina, a radi se o hitnom predmetu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant samo paušalno ističe tvrdnju da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje bez navođenja relevantnih argumenata koji bi opravdali takve tvrdnje. Tuženi smatra da je apelant apelaciju podnio zbog toga što je nezadovoljan ishodom postupka koji je okončan osporenim odlukama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) u relevantneom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova

16. Zakon o radu Republike Srpske (u osnovnoj verziji objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povredio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može podneti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 195. stav 2.

Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 1 P 001948 od 26. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa (isplata rente), dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

A) U odnosu na apelacione navode u vezi s primjenom materijalnog prava

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama pravosnažno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu rente. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, ZOO i ZPP, dali dovoljne i jasne razloge o tome zašto smatraju da apelantu ne pripada pravo na isplatu rente. Naime, dovodeći u vezu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o radu i ZOO sa činjeničnim utvrđenjem i obrazloženjem osporenih presuda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedenih zakonskih odredaba, odnosno u zaključku redovnih sudova da je tužba neblagovremena u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu rente u periodu od 1. januara 2000. do 24. decembra 2002. godine, jer je tužbeni zahtjev u tom dijelu postavljen protekom roka propisanog odredbom člana 105 Zakona o radu. Takođe, i u pogledu zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu mjesečne rente počev od 24. decembra 2002. godine do 31. decembra 2003. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova o neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva budući da apelant, shodno odredbama čl. 7 i 123 ZPP, nije dokazao osnovanost činjenica na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

29. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o radu i ZOO na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizilazi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi sa primjenom materijalnog prava. B) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).

33. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant predmetni postupak pokrenuo 24. decembra 2003. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, te da je spor pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 001948 14 Gž 2 od 26. decembra 2014. godine. Dakle, iz navedenog proizilazi da je predmetni postupak trajao više od 11 godina.

35. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi isplate rente, pa, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Takođe, iz predmeta spora (isplata rente) proizilazi da je u pitanju parnica iz radnog odnosa kojoj, osim značaja koji, bez dileme, ima za apelanta, procesni zakon (član 420 ZPP) daje poseban značaj propisujući da pri određivanju rokova i ročišta sud uvijek posebnu pažnju treba obratiti na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud naglašava da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je cjelokupan postupak trajao više od 11 godina i da je dužina tog postupka u svakom slučaju a priori van razumnog roka i da bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu, a za šta odgovornost snosi Osnovni sud, pred kojim se, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, postupak najduže i vodio, a u manjoj mjeri i Okružni sud.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-47, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Naknada nematerijalne štete

39. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

41. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je predmetni vanparnični postupak trajao više od 11 godina iako se radi o postupku koji se, po izričitim zakonskim odredbama, smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

44. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1549/15 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio