Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2160/17 (D. Đ.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2160/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2160/17, rješavajući apelaciju Dragice Đerić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Đerić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020631 16 Rev od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Đerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijela je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020631 16 Rev od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, poništenje određenih rješenja Ministarstva odbrane BiH i Vojne pošte (bliže opisanih u izreci prvostepene odluke), te obavezivanje tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH) da apelantici isplati naknadu na ime izgubljenih plata za određeni vremenski period.

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je Rješenjem Vojne pošte apelantica stavljena na raspolaganje od 1. maja 2002. godine, dok je rješenjem Vojne pošte od 16. aprila 2003. godine apelantica raspoređena na radno mjesto blagajnik, te da je nakon donošenja Odluke Vlade Republike Srpske od 2. februara 2004. godine o smanjenju broja zaposlenih u sistemu odbrane RS i policije, Aktom Vlade RS ukinuto radno mjesto blagajnika, nakon čega je predmetnim rješenjem Vojne pošte apelantici prestao radni odnos zbog smanjenja broja Vojske RS i prestanka potrebe za radom sa 2. junom 2004. godine. Sud BiH je konstatovao da je pravilno ocijenio drugostepeni sud da je prvostepeni sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbu člana 113. stav 2. Zakona o radu RS kojom se propisuje prestanak radnog odnosa ako se iz organizacionih razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. U vezi s tim je istaknuto da je ta odredba bila osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa od strane Vojne pošte. Sud BiH je ocijenio da apelantica pogrešno smatra da se na njen slučaj treba primijeniti Zakon o Vojsci RS, a da odredba člana 110. istog zakona ne propisuje prestanak radnog odnosa iz organizacionih razloga. Naime, istaknuto je da apelantica gubi iz vida da je Vlada RS donijela Odluku o smanjivanju broja zaposlenih u sistemu odbrane RS i policije, te je ovlastila Ministarstvo odbrane RS da na osnovu Programa o zbrinjavanju otpuštenih lica i iz sistema odbrane RS, izvrši otpuštanje 2.200 lica. Sud BiH je naglasio da se sva lica koja po utvrđenim kriterijima iz pravilnika ne budu raspoređena u Ministarstvu odbrane smatraju viškom i imaju pravo na otpremninu, kao što je bio slučaj sa apelanticom. Dalje je navedeno da je radno mjesto apelantice, računovođa-blagajnik ukinuto zbog smanjenja brojnog stanja Vojske RS i prestanka potrebe za radom u Vojsci RS, jer da se radilo o neophodnoj reorganizaciji Vojske RS u skladu sa odobrenim ukupnim brojem zaposlenih, koja činjenica nije bila nepoznata apelantici. Sud BiH je posebno ukazao da je apelantici uplaćeno na ime otpremnine iznos od 7.600,00 KM. Sud BiH je istakao da je članom 111. Zakona o vojsci RS propisano pravo na novčanu naknadu radniku u Vojsci kome se nije moglo obezbjediti jedno od prava iz stava 1. da ima pravo na novčanu naknadu i druga prava po propisima o zapošljavanju Republike Srpske. Sud BiH je konstatovao da je u konkretnom slučaju to otpremnina koju je apelantica primila, a koja joj i prema članu 127. Zakona o radu RS pripada.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da je konkretna činjenična i pravna situacija u potpunosti regulisana odredbama Zakona o vojsci RS pa da nema mjesta primjeni Zakona o radu RS.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu RS na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2160/17 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio