Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3102/17 (R. P.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Dionice
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3102/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3102/17, rješavajući apelaciju Rade Popovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rado Popović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 066190 16 Rsž od 28. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rado Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Ivo Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 066190 16 Rsž od 28. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, "kao protuvrijednost za razliku 201 dionice uredno isplaćene prema ugovoru, a propustom tuženog izostavljene upisati u Registar vrijednosnih papira u F BiH".

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant po ugovoru o otkupu internih dionica, zaključenim sa tuženim 1991. godine, otkupio 34 interne dionice tuženog, da je apelant izvršio otkup dionica i uplatu cjelokupnog duga po navedenom ugovoru u februaru 1992. godine, te da je apelant kod Registra vrijednosnih papira upisan kao vlasnik 139 dionica tuženog, kao emitenta. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud naveo da je apelant svoju cjelokupnu ugovornu obavezu ispunio 20. februara 1992. godine (uplatio ugovoreni iznos za otkup internih dionica), pa da proizlazi da je od tada od tuženog mogao tražiti da mu u roku od 30 dana izda interne dionice, te da je apelant nakon okončanja rata i prestanka neposredne ratne opasnosti od tuženog mogao zahtijevati ispunjenje ugovorne obaveze, odnosno zatražiti stanje otkupljenih dionica. U vezi s tim je istaknuto da iz apelantovog dopisa upućenog tuženom 2006. godine, proizlazi da je apelant i tada znao da mu je tuženi upisao manji broj dionica nego ostalim radnicima, pa da nije tačno da je za stanje svojih dionica dobio saznanje tek dobijanjem certifikata u 2007. godini. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je usvojio prigovor zastare potraživanja i odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina. Suprotno žalbenim navodima, po ocjeni Kantonalnog suda pravilno je prvostepeni sud taj rok računao od donošenja Odluke o prestanku ratnog stanja (22. decembra 1995. godine), odnosno Odluke o prestanku neposredne ratne opasnosti 23. decembar 1996. godine, jer je odredbama članova 383. i 384. ZOO propisano da zastarijevanje ne teče za svo vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze (što je u svakom slučaju ratno stanje i neposredna ratna opasnost) i ono počinje teći kada taj uzrok nestane. Kantonalni sud je zaključio da je od prestanka neposredne ratne opasnosti, do podnošenja tužbe 2008. godine protekao petogodišnji rok zastare, pa da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen prigovor zastare, odnosno da se zastara trebala računati od dana saznanja za nastanak štete, a da je on saznao za predmetnu štetu kad je primio Certifikat- Izvod za svoje dionice (5. aprila 2007. godine).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (kojima je regulisan rok zastare potraživanja naknade prouzrokovane štete) na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene odluke i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3102/17 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio