Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/17 (Ž. B.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2991/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2991/17, rješavajući apelaciju Željka Babića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Babić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 007003 14 Rev od 18. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 007003 14 Rev od 18. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Gromeks“ d.o.o Srebrenik na ime duga po osnovu ugovora o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambenoposlovnog objekta u Srebreniku isplati iznos od 12.738,00 KM. Osim toga, usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj-protivtuženi isplati iznos od 1.795,25 KM na ime nedostataka na izgrađenom stanu.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, naveo da su apelant i tužitelj 3. januara 2003. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta prema kojem je apelant (kao udružilac) ugovorio sa tužiteljem (kao proizvođačem) izgradnju stana za cijenu koja je u konačnici iznosila 65.298,00 KM. Vrhovni sud je, također, naveo da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obavezu, tj. izgradio predmetni stan, dok je apelant platio dio cijene stana u iznosu od 52.560,00 KM, pri čemu mu je ostao dug prema tužitelju u iznosu od 12.738,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da budući da je u postupku utvrđeno da je apelantova ugovorna obaveza dospjela na naplatu 1. juna 2006. godine, a da je tužba u konkrentom slučaju podnesena 25. augusta 2009. godine, nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO), a kojim je propisano potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovim revizijskim prigovorima, navedene odredbe člana 371. su primjenjive u konkrentom slučaju, jer za predmetno potraživanje nije propisan posebni rok zastarjelosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da se na predmetno potraživanje treba primijeniti kraći zastarni rok od tri godine iz člana 374. stav 1. ZOO, kojim je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, u konkrentom slučaju se ne radi o međusobnim potraživanjima pravnih lica, nego o potraživanju pravnog i fizičkog lica, zbog čega se ne može primijeniti zastarni rok od tri godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da se u njegovom slučaju u pogledu pitanja zastarjelosti potraživanja nisu mogle primijeniti odredbe člana 371. ZOO kojim je utvrđen zastarni rok od pet godina, nego odredbe člana 374. stav 1. ZOO kojima je propisan kraći rok zastarjelosti od tri godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, itd.), ali i te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Vrhovnim sudom, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud u svojoj odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/17 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio