Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1910/17 (U.Z.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1910/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1910/17, rješavajući apelaciju U. Z., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio U. Z.

protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 053379 17 Gž od 6. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. U. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Čagalj, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 053379 17 Gž od 6. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene odluke kojom je odbačena apelantova tužba za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva, na osnovu dosjelosti, na predmetnim nekretninama (bliže označenim u izreci prvostepene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva, navodeći da je zemljišnoknjižni vlasnik parcele broj 1286/8, a da je tuženi (A. H.) zemljišnoknjižni vlasnik parcele broj 1286/7 (bliže opisanih u osporenoj odluci) i koju parcelu (odnosno dio parcele) je apelant nesmetano koristio još od 1966. godine, a da je tuženi nije nikad koristio, zbog čega je apelant postavio tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na dijelu predmetne nekretnine broj 1286/7. Dalje je navedeno da iz zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da je apelant, nakon izvođenja dokaza, u završnom izlaganju istakao da insistira da mu se prizna da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini broj 1286/8, nakon čega je prvostepeni sud svojim rješenjem i dozvolio opredjeljenje tužbenog zahtjeva, te da je apelant, u svom odgovoru na završno izlaganje tuženog, ponovo isticao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću od 1966. godine u odnosu na parcelu broj 1286/8, te da je taj zapisnik apelant potpisao bez primjedbi. Kantonalni sud je ukazao da zapisnik sa glavne rasprave, shodno odredbi člana 132. Zakona o parničnom postupku, ima dokaznu snagu javne isprave. Kantonalni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi žalbeni navodi da nije preinačio tužbeni zahtjev, s obzirom da je na pomenutoj glavnoj raspravi opredijelio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao kč. broj 1286/8, a koje opredjeljenje predstavlja preinačenje tužbenog zahtjeva, shodno članu 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Kod takvog stanja stvari, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbacio apelantovu tužbu, s obzirom da je apelant u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela nekretnine označene kao kč. 1286/8, zbog čega na strani istog ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, propisanog članom 54. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tokom predmetnog postupka sud temeljem pogrešno utvrđenih činjenica tokom postupka proizvoljno djelovao na način da je preinačen tužbeni zahtjev u pogledu oznake predmetnih parcela. Apelant je istakao da je sud dozvolio povredu odredaba parničnog postupka, koje se odnose na ravnopravnost stranaka, jer je apelant, koji je 1942. godište, sam sebe zastupao, a tuženog punomoćnik, te da apelant očigledno nije razumio pravne termine, odnosno da je sud očigledno proizvoljno postupio kada je donio rješenje i dozvolio opredjeljenje tužbenog zahtjeva, preinačivši tužbeni zahtjev.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1910/17 (U.Z.) | Sudska praksa | Aktio