Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1145/17 („Alpiq Energija BH“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1145/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1145/17, rješavajući apelaciju „Alpiq Energija BH“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Alpiq Energija BH“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018952 15 U od 24. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Alpiq Energija BH“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018952 15 U od 24. marta 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Alpiq Energija BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžida Salihović advokat iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 018952 15 U od 24. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim je potvrđena nižestepena upravna odluka kojom je apelantu za određeni vremenski period dodatno utvrđena obaveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV).
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je u konkretnom slučaju apelantu osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza u poreskom periodu novembar i decembar 2013. godine po fakturama dobavljača „Elektro energija BH“ d.o.o. Banja Luka, jer apelant nije mogao ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza u ukupnom iznosu od 1.855.291,00 KM po spornim fakturama. Naime, Sud BiH je istakao da je u postupku poreske kontrole utvrđeno da sporne fakture po kojima je apelant iskoristio pravo na odbitak ulaznog PDV-a nisu nastale kao rezultat stvarnog prometa, odnosno isporuke električne energije između apelanta i dobavljača „Elektro energija BH“ d.o.o. Banja Luka. U konkretnoj upravnoj stvari, tužena je, po stavu Suda BiH, provela detaljan postupak kontrole PDV-a za sporni period u kojem postupku je pravilno utvrdila naprijed opisano činjenično stanje koje je rezultiralo da je apelantu dodatno utvrđena poreska obaveza nastala korekcijom ulaznog PDV-a iskazanog u poreskim prijavama koje je apelant podnio u spornom poreskom periodu. Nadalje, Sud BiH je naveo da je u postupku provjere vjerodostojnosti faktura – ulaznih računa kao i podataka prikupljenih iz kontrole izvršene kod „Elektro energije BIT d.o.o. Banja Luka utvrđeno je da između apelanta i privrednog subjekta „Elektro energije BH“ d.o.o. Banja Luka stvarnog prometa nije bilo, već da se radi o fiktivnom prometu. S tim u vezi, Sud BiH je napomenuo da se Zakonom o porezu na dodatu vrijednost BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) uvodi obaveza i reguliše sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema članu 3. istog Zakona, PDV se plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu, a mjesto i promet usluga regulirani su članom 15. ovog Zakona. Osim toga, Sud BiH je naveo da shodno odredbama člana 17. istog Zakona, poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od šest radnji navedenih u ovom članu, među kojima je isporuka dobara i izdavanje fakture u skladu s ovim zakonom. Nadalje, članom 56. Zakona o PDV-u propisano je da je svaki obveznik obavezan voditi knjigovodstvo sa knjigama s dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu PDV-a, uključujući i obračunavanje obaveze PDV-a za svaki period PDV-a i inspekciju od strane UIO. Također, Sud BiH je ukazao na član 16. stav 2. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje kojim je propisano, da radnje koje su poduzete radi izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju, ili imaju za posljedicu izbjegavanje ili zloupotrebu ovih propisa, ne mogu dovesti do izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju, a prema stavu 3. istog člana, u slučajevima ,,pro forma“ radnji, dati predmet oporezivanja smatra se onim što on stvarno predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju. Prema stavu Suda BiH, tužena je pravilno zaključila da se u konkretnom slučaju radi o fakturisanju prometa koji se nije desio, tj. fiktivnog prometa u smislu člana 64. Zakona o PDV-u, a s ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a, jer između apelanta i „Elektro energija BH d.o.o. Banja Luka nije izvršena isporuka električne energije i samim tim nije izvršen promet dobara po naprijed navedenim fakturama smislu člana 3. Zakona o PDV-u. Sud BiH je zaključio da dokazi izvedeni u predmetnom postupku jasno upućuju na takav zaključak, na osnovu kojih je, suprotno apelantovim prigovorima u tužbi, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su primijenjene odredbe naprijed citiranih propisa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da je u konkretnom slučaju, suprotno zaključku suda, došlo do stvarnog i zakonitog prometa između njega i „Elektro energija BH d.o.o. Banja Luka, te da su ispunjeni svi kumulativni uslovi za priznavanje odbitka ulaznog PDV-a. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, prava na djelotvoran lijek i zabranu diskriminacije, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da fakture po kojima je apelant iskoristio pravo na odbitak ulaznog PDV-a nisu nastale kao rezultat stvarnog prometa, odnosno isporuke električne energije između apelanta i privrednog subjekta „Elektro energije BH“ d.o.o. Banja Luka, već da se radilo o fiktivnom prometu, zbog čega je apelantu, primjenom relevantnih odredaba Zakona o PDV-u, dodatno utvrđena poreska obaveza nastala korekcijom ulaznog PDV-a iskazanog u poreskim prijavama. Ustavni sud u ovakvim radnjama Suda BiH ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman