Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3030/15 (M. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitiman cilj
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3030/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3030/15, rješavajući apelaciju Milena Matijevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Milena Matijevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002045 12 Uvp od 26.

marta 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milenu Matijeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Milenu Matijeviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milena Matijevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002045 12 Uvp od 26. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 13 0 U 002045 12 U od 25. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 18/12 od 15. februara 2012. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Doboj - Kancelarija Derventa broj 05-050-14-158-3/02 od 30.

decembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milen Matijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Cvijo Aničić, advokat iz Dervente, podnio je 17. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 002045 12 Uvp od 26. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 002045 12 U od 25. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 18/12 od 15. februara 2012. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Doboj - Kancelarija Derventa (u daljnjem tekstu: OMI) broj 05-050-14-158-3/02 od 30. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Ministarstva i OMI-ja zatraženo je 1. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i OMI su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 29. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 28. februara 2002. godine (prema stanju spisa) podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Derventi, u Ulici Marije Bursać SP-70 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Zaključkom OMI-ja od 12. novembra 2003. godine zahtjev je odbačen kao neblagovremen. Nakon toga rješenjem Ministarstva od 26. januara 2005. godine apelantova žalba je uvažena i poništen navedeni zaključak, te je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku OMI je zaključkom od 4. jula 2005. godine ponovo odbacio kao neblagovremen apelantov zahtjev. Rješenjem Ministarstva od 15. juna 2006. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog zaključka, dok je Presudom Okružnog suda broj 013-0-U-06-000110 od 25. januara 2007. godine poništeno rješenje Ministarstva od 15. juna 2006. godine. U izvršenju navedene presude Ministarstvo je rješenjem od 21. februara 2007. godine poništilo zaključak od 4. jula 2005. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Zaključkom OMI-ja od 16. oktobra 2007. godine apelantov zahtjev je odbačen kao neblagovremen. Nakon što je rješenjem Ministarstva od 18. marta 2008. godine apelantova žalba protiv navedenog zaključka odbijena, Presudom Okružnog suda broj 013-0-U-000017 08 od 20. novembra 2008. godine poništeno je rješenje Ministarstva od 18. marta 2008. godine. Ministarstvo je u izvršenju presude poništilo zaključak OMI-ja od 16. oktobra 2007. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku zaključkom OMI-ja broj 05-050-14-158-3/02 od 30. decembra 2011. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

7. U obrazloženju odluke je navedeno da je, radi razjašnjenja vjerodostojnosti potvrde broj PU-1.2.-1410/1-01 od 5. juna 2001. godine (kojom je apelant dokazivao da je 24. januara 2000. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana) koju je izdala HP-Hrvatska pošta, d.d. Područna uprava Dalmacija - Poštansko središte Šibenik, OMI zatražio izjašnjenje izdavaoca u pogledu njene vjerodostojnosti. Budući da, i pored upućenih urgencija, nije dobio odgovor, OMI je tu činjenicu tumačio kao nemogućnost da se potvrdi validnost navedene potvrde kao materijalnog dokaza kako u pogledu njenog izdavanja, tako i njenog sadržaja. Također, OMI je u ponovnom postupku izvršio uvid u materijalne dokaze i konstatovao da je podnesen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana koji je kod tog organa zaprimljen 28. februara 2002. godine. U odnosu na kopiju potvrde o prijemu pošiljke od 24. januara 2000. godine, OMI je utvrdio da se iz predmetne kopije ne može izvesti zaključak da je navedenog datuma apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana, jer zbog nedostataka u njoj, a prema odredbi člana 154. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), nije mogao utvrditi da je dostavljena kopija vjerna originalu. OMI je dalje naveo da nije prihvatio navode apelantovog punomoćnika da je navedeni original potvrde zagubio 2003. godine, jer ga nije predočio ni ranije, prilikom navodnog podnošenja zahtjeva. OMI je istakao da je imao u vidu činjenicu da je kopija navedene potvrde, priložena uz žalbu od 28. novembra 2003. godine, poslana 16. oktobra 2003. godine putem faksa Udruženja raseljenih Hrvata Knin broj 385 22 661 066, što ukazuje da apelant prilikom pisanja žalbe na zaključak od 12. novembra 2003. godine nije raspolagao originalnom potvrdom, niti ju je mogao, prema njegovim navodima, zagubiti u Derventi u novembru 2003. godine.

8. OMI nije prihvatio kao validan dokaz ni potvrdu od 5. juna 2001. godine, koju je izdala HP- Hrvatska pošta, d.d. Područna uprava Dalmacija - Poštansko središte Šibenik, u kojoj je navedeno da se potvrđuje da je 24. januara 2000. godine iz Pošte Knin poslana preporučena pošiljka broj 13379 na adresu OMI-ija zbog toga što je na potvrdi naznačeno da je izdata 5. juna 2001. godine, a OMI-ju kao dokaz dostavljena tek 10. maja 2005. godine, iako je apelant imao potrebu da je predoči i dostavi i prilikom podnošenja zahtjeva 28. februara 2002. godine. OMI je navedeni dokaz ocijenio i u vezi sa službenom zabilješkom koju je sačinio 1. oktobra 2007. godine, nakon izvršenog uvida u prispjele pošiljke OMI-ja putem Pošte Knin u spornom periodu, te zaključio da 24. januara 2000. godine u Pošti Knin nije mogla biti zaprimljena pošiljka pod rednim brojem 13.379 s obzirom na to da je nesporno da je 15. februara 2000. godine, dakle nakon 20 dana, kod iste pošte zaprimljena pošiljka pod brojem 3.807, koju je OMI-ju uputila Silvana Škorić. Čak i pod pretpostavkom da u Kninu može postojati više mjesta iz kojih se može poslati preporučena pošiljka koja se nalaze u okviru broja Glavne pošte 22 300 i koje, također, imaju brojeve (22 301, 22 302, 22 303 ...), OMI je zaključio da navedena pošiljka očito nije poslana, a poređenjem broja sporne pošiljke i ostalih primljenih pošiljki utvrdio je da su svi brojevi preporuka u ostalim pošiljkama logični u odnosu na datum slanja pošiljke izuzev preporuke apelantove sporne pošiljke.

9. U obrazloženju zaključka OMI je, također, naveo da nije mogao prihvatiti kao validan dokaz kopiju potvrde od 24. januara 2000. godine i zbog toga što od navodnog podnošenja zahtjeva 24. januara 2000. godine, pa do dana izdavanja potvrde od 5. juna 2001. godine nije istekao rok od dvije godine u kom periodu se kod Pošte Knin čuvaju podaci o poslanim pošiljkama, koju činjenicu je na zapisnik kod OMI-ja 12. aprila 2005. godine potvrdio apelant posredstvom punomoćnika. Iz navedenog, kako je utvrdio OMI, proizlazi da potragu za upućenom pošiljkom apelant nije ni tražio, a iz samog sadržaja potvrde od 5. juna 2001. godine, u kojoj je, između ostalog, navedeno da služi u svrhu zamjene potvrde o prijemu pošiljke i da se u druge svrhe ne može koristiti, nema logičnog objašnjenja da je apelant 5. juna 2001. godine mogao znati da će njegov punomoćnik u novembru 2003. godine u Derventi zagubiti originalnu potvrdu Pošte Knin o slanju pošiljke 24. januara 2000. godine.

10. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 18/12 od 15. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zaključka OMI-ja broj 05-050-14-158-3/02 od 30. decembra 2011. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ potpuno i ispravno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantov zahtjev odbacio kao neblagovremen.

11. Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 002045 12 U od 25. maja 2012. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tuženo Ministarstvo donijelo pravilnu odluku budući da je imalo uporište u provedenim dokazima i utvrđenim odlučnim činjenicama kako je to navedeno u pobijanom aktu tuženog, te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 19. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Okružni sud je zaključio da je tuženi u obrazloženju pobijanog akta za svoju odluku u svemu dao jasne razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 U 002045 12 Uvp od 26. marta 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda od 25. maja 2012. godine.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su organi uprave, suprotno apelantovim prigovorima iznesenim u zahtjevu, pravilno ocijenili izvedene dokaze, te zaključili da se ne može prihvatiti kao validna potvrda koja je dostavljena u kopiji od 24. januara 2000. godine, a kojom apelant dokazuje da je u zakonskom roku podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Također je navedeno da nisu prihvatljivi apelantovi prigovori da je nedostatak originalne potvrde od 24. januara 2000. godine on otklonio dostavljanjem originalne potvrde HP-Hrvatske pošte od 5. juna 2001. godine i da je tako dokazao da je zahtjev poslao preporučeno 24. januara 2000. godine. Vrhovni sud je utvrdio da je u provedenom postupku pravilno ocijenjen dokaz - potvrda od 5. juna 2001. godine, koju su organi uprave ocijenili i u vezi sa ostalim dostavljenim dokazima i o tome dali uvjerljivo i logično obrazloženje, koje prihvata i taj sud, a koje navodi izneseni u zahtjevu ne dovode u pitanje. Dalje je utvrđeno da nisu osnovani ni apelantovi prigovori da je izveden pogrešan zaključak zbog toga što HP-Hrvatska pošta d.d. ni nakon upućenog zahtjeva od organa uprave nije potvrdila validnost navedene potvrde, jer je organ uprave ovakav zaključak temeljio i na ocjeni drugih dokaza, koje je detaljno obrazložio, te pravilno zaključio da se ne može prihvatiti da je apelant potvrdom od 5. juna 2001. godine dokazao da je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana poslao 24. januara 2000. godine. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da su stanju spisa suprotni apelantovi navodi da OMI nije nikada pozivao ni njega ni njegovog punomoćnika da se izjasne na dokaze, te da je iz svih dokaza koje je apelant ponudio trebalo izvesti zaključak da je zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio blagovremeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navedeno je da je apelant do aprila 1992. godine živio sa porodicom u predmetnom stanu. Nakon izbijanja rata apelant je sa porodicom napustio Derventu i izbjegao u Republiku Hrvatsku. Dalje je apelant istakao da je 24. januara 2000. godine u zakonskom roku putem pošte iz Knina, Republika Hrvatska, poslao zahtjev za povrat predmetnog stana i da je za to dao dovoljno dokaza koje organi uprave nisu prihvatili, a kasnije ni redovni sudovi u svojim presudama. Također je naveo da je došlo do povrede procesnog prava, odnosno pravila postupka budući da organ uprave nije pozvao apelanta ili njegovog punomoćnika da se izjasni o dokazima koje je taj organ pribavio. Dalje je navedeno da je postupak trajao više od 12 godina zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda i da smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju presude tog suda s obzirom na to da taj sud nije ni proizvoljno, niti nepravilno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Ministarstvo je u odgovoru istaklo da ostaje kod navoda datih u rješenju tog organa, kao i da je apelant u predmetnom postupku iskoristio sve dostupne pravne lijekove.

18. OMI je u odgovoru na apelaciju iscrpno naveo hronologiju postupka. U odnosu na apelantove navode da je došlo do povrede propisa o postupku, a koji su od uticaja na rješavanje date upravne stvari, odnosno da apelant ili njegov punomoćnik nikada nisu pozvani da se izjasne o dokazima koje je ovaj organ pribavio od drugih organa, OMI je istakao da su takvi navodi neosnovani. Navedeno je da su apelant i njegov punomoćnik, upravo radi razjašnjenja sporne činjenice u pogledu dokaza o slanju pošiljke iz Pošte Knin 24. januara 2000. godine i prezentovanja originalnih dokaza, pozvani na ispitni postupak 12. aprila 2005. godine na koji se odazvao punomoćnik, dok apelant svoj izostanak ničim nije opravdao. Također je navedeno da je akte koji su sporni i čija validnost je upravo bila upitna tokom cijelog postupka tom organu upravo dostavio apelant, te se o njima izjašnjavao u svim svojim dosadašnjim podnescima. Zatim, apelant je posredstvom punomoćnika, advokata iz Dervente, u nekoliko navrata vršio uvid u kompletno stanje spisa, uglavnom, prije pisanja žalbi na osporene akte tog organa i nijednim žalbenim navodom nije zatražio da se apelant ili njegov punomoćnik saslušaju na bilo koju okolnost. Ni u posljednjoj žalbi na osporeni zaključak takav žalbeni navod nije istaknut. Navedeno je da je činjenice u pogledu sporne potvrde od 5. juna 2001. godine apelant mogao prezentovati na ispitnom postupku na koji je bio pozvan, a saslušanje u pogledu drugih akata bilo kakvim podneskom nije predložio, niti je taj organ smatrao da ima potrebe za njime. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 16/10) relevantne odredbe glase:

Član 19. stav 1.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.

20. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 25. stav 2.

(2) Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. (...)

Član 29.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije).

U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog zamolbenog suda. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog zamolbenog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza. VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 002045 12 Uvp od 26. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 23. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat u posjed predmetnog stana, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud ističe da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora, te u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke pred Vrhovnim sudom, u konačnici, odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su, u konačnici, ispitali Vrhovni i Okružni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporene odluke nisu pravilne, jer je njima odbačen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana, iako je ponudio dokaze da je zahtjev za povrat poslao blagovremeno putem pošte iz Knina, Republika Hrvatska. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao navode apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno ne utječu na pravilnost osporenog akta. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. U odnosu na apelantove navode da je došlo do povrede procesnog prava, odnosno pravila postupka, budući da organ uprave nije pozvao apelanta ili njegovog punomoćnika da se izjasni o dokazima koje je taj organ pribavio, Ustavni sud zapaža da je apelant navedene prigovore već isticao pred redovnim sudovima, te da je Vrhovni sud, nakon što ih je ispitao, zaključio da su apelantovi navodi da OMI nije nikada pozivao ni njega ni njegovog punomoćnika da se izjasne o dokazima u tom predmetu suprotni stanju spisa. Također, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na apelaciju OMI naveo da su apelant i njegov punomoćnik, upravo radi razjašnjenja sporne činjenice u pogledu dokaza o slanju pošiljke iz Pošte Knin 24. januara 2000. godine i prezentovanja originalnih dokaza, pozvani na ispitni postupak na koji se odazvao punomoćnik, dok apelant svoj izostanak ničim nije opravdao. Pored toga je navedeno da je apelant tom organu dostavio akte čija je validnost bila upitna tokom cijelog postupka, da se o njima izjašnjavao u svim svojim podnescima, kao i da je apelant posredstvom punomoćnika u nekoliko navrata vršio uvid u kompletno stanje spisa, te da nijednim žalbenim navodom nije zatražio da se apelant ili njegov punomoćnik saslušaju na bilo koju okolnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi pravila postupka u konkretnom slučaju.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

35. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, prema stanju spisa, podnio 28. februara 2002. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 26. marta 2015. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 13 godina i jedan mjesec.

c) Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio povrat predmetnog stana, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja su se u cijelosti odnosila na utvrđivanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

41. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 13 godina i jedan mjesec, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Ministarstvo, kao drugostepeni upravni organ, tri puta svojim rješenjima poništavalo zaključak prvostepenog upravnog organa i predmet vraćalo na ponovni postupak, dok je Okružni sud u upravnom sporu dva puta donosio svoje presude, poništavajući pri tome upravni akt drugostepenog organa. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je već naglasio da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Ustavni sud smatra da je period više od 13 godina u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka, pogotovo imajući u vidu zakonsko ovlašćenje Okružnog suda prema Zakonu o upravnim sporovima da sâm riješi konkretnu upravnu stvar umjesto stalnog poništavanja upravnog akta i vraćanja predmeta na ponovni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, imajući u vidu navedenu odredbu Pravila i usvojenu praksu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 1.950,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 13 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na poštivanje doma

45. Apelant, također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

47. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

48. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A br. 297-C).

49. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A br. 30, stav 49).

50. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

51. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom», iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da je apelant u predmetnom stanu živio do aprila 1992. godine, kada ga je napustio zbog ratnih dešavanja. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je predmetni postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je, u konačnici odbačen apelantov zahtjev za povrat u predmetni stan, shodno članu 19. stav 1. Zakona o prestanku primjene. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prestanku primjene, u smislu navedenih kriterija Evropskog suda, objavljen u službenim glasilima i da je, bez sumnje, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti tog zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakon je formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant bio u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenom zakonu.

53. U vezi s pitanjem da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od opšteg interesa, Ustavni sud smatra da je evidentno da je cilj dosljedna primjena odredaba Zakona o prestanku primjene kojima je određen rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u RS. Naime, u apelantovom slučaju primijenjena je odredba Zakona o prestanku primjene koja predviđa zakonski rok koji je bio jednak za sve nosioce stanarskih prava u RS. Sva lica koja nisu ispoštovala rok, u smislu člana 19. stav 1. Zakona o prestanku primjene, ex lege izgubila su stanarska prava. Dakle, može se zaključiti da se radilo o legitimnom cilju u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud ističe da je povodom gotovo identičnih pitanja u svojoj praksi usvojio stav da nadležni organi nisu povrijedili apelantovo pravo na dom kada su u provedenom postupku utvrdili da apelant nema pravo na povrat stana, jer je propustio prekluzivni zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, s obzirom na to da je uplitanje bilo zasnovano na zakonu i neophodno „miješanje u demokratskom društvu“ (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1082/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 31, i AP 4/05 od 27. maja 2005. godine, stav 47, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

54. Podržavajući i svoju vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelantovog interesa koji se ogleda u njegovom nastojanju da se vrati u svoj prijeratni stan i opšteg interesa zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona.

55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

56. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 13 godina za čije trajanje je utvrđena odgovornost redovnih sudova i organa uprave, a za što sudovi i organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sud i organ uprave za svoje odluke dali jasne razloge.

59. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kao i pravom na suđenje u razumnom roku, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje, uključujući i razuman rok.

60. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona preteže nad apelantovim interesom.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3030/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio