Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/17 (Medžlis Islamske zajednice Cazin - Džemat Šturlić - Kosa, Građevinski odbor)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2534/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2534/17, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Cazin - Džemat Šturlić - Kosa, Građevinski odbor, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Medžlis Islamske zajednice Cazin - Džemat Šturlić - Kosa, Građevinski odbor protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 025247 15 Gž od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Medžlis Islamske zajednice Cazin - Džemat Šturlić - Kosa, Građevinski odbor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 20. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 025247 15 Gž od 23. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba koju je podnio protiv Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 025247 13 P od 27. maja 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi A. S. na ime naknade štete plati iznos od 17.200,00 KM, dok je apelant obavezan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM u roku 30 dana nakon dostavljanja presude.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su tuženi, kao vlasnik stolarske radnje – izvođač radova i R. D. koji je u međuvremenu preminuo, 19. septembra 2006. godine zaključili usmeni ugovor oko izvođenja radova unutar džamije u Šturliću, da navedeni ugovor ima karakter ugovora o djelu i da je sav dogovor o izvođenju radova bio između tuženog i R. D.. Dalje je navedeno da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno šta je od ugovorenih radova urađeno, kao i da je jedna količina isporučenog drveta bila jako slabog kvaliteta i da tuženom nije isporučena sva količina potrebnog materijala i dobrog kvaliteta, a da je tuženi uvijek pozivao lično R. D. da pregleda građu (drvo) pa bi tek tada započinjao radove sa tim materijalom. Takođe je navedeno da je tuženi izveo stolarske radove unutar džamije shodno isporučenom materijalu i isplaćenoj cijeni, da konačna vrijednost urađenih radova iznosi 14.336,00 KM, a da na izvršene radove nije bilo primjedbi od strane R. D.. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je R. D. bio ovlašten da u ime i za račun apelanta sa tuženim zaključi usmeni ugovor o djelu, odnosno ugovor o izvođenju stolarskih radova i da je aktivno legitimisan (kako je označen u tužbi) u konkretnom predmetu. Kantonalni sud je naveo da apelantov tužbeni zahtjev nije mogao biti usvojen i kada bi apelant bio aktivno legitimisan, jer nije dokazao da je tuženi odgovoran za štetu nastalu kao posljedica neispunjenja ugovorenih obaveza od strane tuženog, odnosno nije dokazao da je tuženi isključivo odgovoran za neizvršenje dijela ugovorenih radova i kvalitet ugrađenog drveta. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da od postojanja stranačke sposobnosti (na koju sud pazi po službenoj dužnosti) treba razlikovati stvarnu legitimaciju koja podrazumijeva materijalno pravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno da li je tužitelj nosilac prava koje je predmet spora i da li je tuženi nosilac obaveze koja odgovara tom pravu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju ima stranačku sposobnost i može biti stranka u postupku, ali da to istovremeno ne znači da je aktivno legitimisan u sporu, iz kog razloga su neosnovani apelantovi žalbeni navodi i pozivanje na odredbe člana 291. stav 3. u vezi sa članom 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku da ispunjava uslove da mu se prizna stranačka sposobnost i time aktivna legitimacija. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, Kantonalni sud je naveo da u skladu sa odredbama člana 179. stav 3. Zakona o parničnom postupku rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude, odnosno nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku ispunjava uslove da mu se prizna stranačka sposobnost i time aktivna legitimacija za podnošenje tužbe, te da se meritorno odluči o njegovom tužbenom zahtjevu. Apelant navodi da odluka u pogledu troškova postupka pogrešna, iz razloga što apelantova obaveza nastaje tek danom pravosnažnosti presude.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/17 (Medžlis Islamske zajednice Cazin… | Sudska praksa | Aktio