Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3684/17 (M. P.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3684/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3684/17, rješavajući apelaciju Marinka Planinića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marinko Planinić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 027033 17 Rev 2 od 4. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Planinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički advokatski ured Sesar-Ćurić-Miletić, advokati iz Mostara, podnio je 31. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 027033 17 Rev 2 od 4. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju (JP Elektroprivreda HZ Herceg Bosne d.d. Mostar) isplati određeni novčani iznos, na ime potrošene elektične energije, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahjev tužitelja za isplatu duga od 10.475,03 KM za isporučenu elektičnu energiju za period od 1. decembra 2003. godine do 30. novembra 2006. godine. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tužitelj u spornom periodu ispostavljao račune za utrošenu elektičnu energiju na ime apelanta, kao vlasnika Grad Prix CL u Mostaru, u ulici Zagrebačka 14, kojim apelant nije prigovarao, niti je platio dug po tim računima. Takođe, da iz rješenja Službe društvenih djelatnosti i privrede Gradske općine Mostar-Jugozapad od 22. maja 2003. godine proizilazi da je na zahtjev apelanta, u postupku utvrđivanja uslova za obavljanje djelatnosti poslovne jedinice Coctail Bar Hamingwey (ranije Moto Grand Prix Club), u ulici Zagrebačka 14, u Mostaru, koja posluje u sastavu Društva Plana doo Mostar, utvrđeno da ispunjava uslove za obavljanje određene vrste ugostiteljske djelatnosti i da će tu djelatnost obavljati do 31. avgusta 2006. godine. Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu ovakvog utvrđenog stanja drugostepeni sud pravilno donio zaključak da je apelant bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da apelant u reviziji ponavlja isticani prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji prigovor je drugostepeni sud ocijenio kao neosnovan. Vrhovni sud je naveo da iz računa sa obračunom duga za isporučenu električnu energiju, izvoda iz poslovnih knjiga i kartica analitičkog knjigovotstva tužitelja slijedi da je kao potrošac, odnosno kupac električne energije evidentiran apelant, Grand Prix CL i da je shodno tome apelantu isporuka elektične energije vršena na temelju ugovora o pristupanju (prijava potrošača) prema odredbama člana 3. Općih uvjeta za isporuku električne energije. Vrhovni sud je dalje naveo da s obzirom da se ugovor o pristupanju smatra zaključenim podnošenjem prijave od strane potrošača za priključenje njegove instalacije na mrežu isporučitelja, izvršenjem priključenja i plombiranjem brojila (član 61. stav 2. Općih uvjeta za isporuku električne energije), a da je kod tužitelja kao potrošač evidentiran apelant slijedi da je apelant podnio prijavu. Vrhovni sud je ukazao da je kao potrošač apelant preuzeo sve odredbe Općih uvjeta za isporuku električne energije, tarifnog sistema i tarifnih stavova za prodaju elektične energije (član 62. Općih uvjeta za isporuku električne energije). Vrhovni sud je pojasnio da ukoliko je potrošač, kupac električne energije, druga osoba, u konkretnom slučaju privredno lice, Plana d.o.o. Mostar gdje je obavljana djelatnost kako apelant tvrdi, apelant je mogao temeljem odredbe člana 63. Općih uvjeta za isporuku električne energije prijaviti isporučitelju promjenu imena, adrese i slično u roku od 7 dana od dana nastanka promjene, a što apelant nije učinio. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je apelant dužan platiti tužitelju, kao isporučiocu, dug u utvrđenom iznosu za isporučenu elektičnu energiju po članu 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pošto to nije učinio po računima za isporučenu električnu energiju na način i u rokovima utvrđenim Općim uvjetima za isporuku električne energije (član 95. Općih uvjeta za isporuku električne energije).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su drugostepeni i Vrhovni sud potpuno nepravilno i nezakonito donijeli odluke, temeljeći ih na činjenici da je u utuženom periodu pojedine uplate vršio apelant, kao i pozivajući se na odredbe Općeg uvjeta za isporuku električne energije, što je neispravno i neutemeljeno. Takođe, apelant smatra da je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju te je umjesto pravnoj osobi, koja se nalazila u predmetnom poslovnom prostoru, račune ispostavljao na ime fizičke osobe.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Općih uvjeta za isporuku električne energije i Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman