Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1952/17 ("Lišić Gradnja" vl. Lišić Sakib SP Brčko)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1952/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1952/17, rješavajući apelaciju "Lišić Gradnja" vl. Lišić Sakib SP Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Lišić Gradnja" vl. Lišić Sakib SP Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 074871 16 Gž od 6.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Lišić Gradnja" vl. Lišić Sakib SP Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 074871 16 Gž od 6. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu (O. B.) isplati na ime naknade štete (zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, zbog pretrpljenih fizičkih bolova i zbog pretrpljenog straha) određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je tužitelj kao apelantov radnik na gradilištu apelanta kao izvođača na izgradnji određene kuće, pao prilikom pucanja sajle na dizalici, odnosno da je prilikom preuzimanja građevinskog materijala iz korpe dizalice pao zbog pucanja sajle i zadobio određene povrede (bliže opisane u osporenoj odluci). Dalje je navedeno da je po vještaku zaštite na radu Ž. Đ. utvrđeno da tužitelj nije mogao dohvatiti korpu dizalice sa ploče iza parapetskog zida (kako je apelant tvrdio da je trebao), već da je morao stajati objema nogama na parapetnom zidu da otkači polugu i privuče korpu dizalice na parapet, te da je navedena dizalica vlastita izrada apelanta i da u vrijeme štetnog događaja nije imala upotrebnu dozvolu i osigurač, koji osigurava da u slučaju popuštanja sajle ili pucanja teret ne padne sa visine. Također je navedeno da apelant nije prijavio gradilište, niti da je nadležnom inspektoru rada prijavio nesretni slučaj, niti je obavijestio policiju, a da nije sačinjen ni zapisnik u kome bi bile opisane sve bitne okolnosti iz kojih bi se moga utvrditi uzrok povređivanja tužioca, te da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj radio neprijavljen, tj. nije bio osiguran od povreda na radu i profesionalnih oboljenja. Apelacioni sud je istakao da je građevinska djelatnost opasna djelatnost i da apelant, kao osoba koja se njome bavi, odgovara za štetu počinjenu tužitelju (shodno članu 174. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, istaknuto je da apelant nije dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja koju apelant nije moga predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti shodno članu 177. stav 2. ZOO ili da je tužitelj djelomično doprinio nastanku štete (stav 3. istog člana). Apelacioni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud učinio materijalno pravni propust (povrijedio pravila osnovanosti tužbenog zahtjeva) kada je dosudio naknadu nematerijalne štete za umanjenje opće životne aktivnosti propustivši staviti za „duševne bolove“ (apelant tvrdio da se prema odredbi člana 200. ZOO nematerijalne štete samo dosuđuje za „duševne bolove“ zbog umanjenja životne aktivnosti), budući da je umanjenje životne opće aktivnosti pravna osnova za dosuđenje novčane satisfakcije iz odredbe člana 200. ZOO koja sadrži razloge koje sud može uzeti u obzir, pa da tako sadrži i umanjenje opće životne aktivnosti. Apelacioni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni uvjeti iz odredbe člana 268. Zakona o parničnom postupku, da se odredi drugi vještak zaštite na radu. Naime da s obzirom da apelant nije sa tužiteljem sklopio ugovor o radu, da nije primjenom tehničkih, organizacijskih, zdravstvenih i drugih mjera osigurao sigurne uvjete rada (koji uključuju obavezu da tužitelja uputi na liječnički pregled, obuči ga za rad na radnom mjestu na kojem je doživio nesreću, osigura zaštitna sredstva i opremu, obuči i radnika koji je u trenutku nesreće radio na dizalici za taj posao i odredi nadzor nad izvođenjem radova), da nije sačinio zapisnik kad se predmetna nesreća dogodila iz kojeg bi bio očigledan uzrok nesreće, odgovornost za nesreću i štetu, niti je prijavio nadležnim organima da se desila nesreća na poslu, te da je je na temelju raspoloživih dokaza utvrđeno da je tužitelj stajao na parapatu zato što nije moga dohvatiti korpu dizalice sa ploče, Apelacioni sud je istakao da u takvoj situaciji ni taj sud ne vidi zakonito opravdanje za određivanje drugog vještačenja. S obzirom na navedeno Apelacioni sud je zaključio da pošto je tužitelj doživio nesreću na radu zato što apelant, kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću, nije poduzeo mjere i obezbijedio sredstva nužna za ostvarenje sigurnih uvjeta rada, da se onda apelant ne može pozivati na činjenicu da nije kriv, već da je dovoljno da je tužitelj dokazao nastalu štetu i uzročnu vezu između opasne djelatnosti i uzrokovane štete. U vezi s tim je istaknuto da je apelant morao dokazati, da bi se oslobodio odgovornosti za štetu, da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja koju on nije moga predvidjeti i čije posljedice nije moga izbjeći ili otkloniti, ili pak da se radi o podijeljenoj odgovornosti, a što nije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da umanjenje životne aktivnosti prema odredbi člana 200. ZOO nije propisano kao vid nematerijalne štete već se ista samo dosuđuje samo za „duševne bolove“ koje je oštećeni pretrpio a koji su prouzrokovani umanjenjem životne aktivnosti, da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede člana 268. Zakona o parničnom postupku kada je sud odbio apelantov prijedlog da se provede novo vještačenje po vještaku zaštite na radu, te da su, u suštini, sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Apelacionog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman