Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1656/17 (ZDI Produkt“ d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1656/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1656/17, rješavajući apelaciju „ZDI Produkt“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ZDI Produkt“ d.o.o. Široki Brijeg, protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018897 17 Uvp od 3. aprila 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ZDI Produkt“ d.o.o. Široki Brijeg, protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018897 17 Uvp od 3. aprila 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZDI Produkt“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 018897 17 Uvp od 3. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke-presude kojom je u upravnom sporu odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Grupe za prinudnu naplatu RU Mostar o odbijanju prigovora apelanta izjavljenog protiv naloga za prinudnu naplatu zbog neblagovremenog izmirivanja obaveze iskazane u prijavi samooporezivanja, za poreski period 1404 (april 2014. godine).

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je apelant bio obavezan kao registrovani poreski obveznik da izvrši uplatu obaveze koju je sam prijavio za porezni period 1404, što isti prema stanju spisa nije učinio, zbog čega je doprinio da tužena pokrene postupak prinudne naplate duga. S tim vezi, Sud BiH je istakao da je postupak prinudne naplate indirektnih poreza, ostalih prihoda i taksi u nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje, kao tužene, a isti postupak se provodi na način i pod uslovima propisanim odredbama Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate i Uputstva o prinudnoj naplati. Nadalje, Sud BiH je istakao da u pogledu dugovanja koja porezni obveznik obračuna, period prinudne naplate počinje narednog dana od dana isteka roka za podnošenje porezne prijave i dobrovoljno plaćanje, kako to propisuje odredba člana 3. stav 1. Zakona o postupku prinudne naplate, pri čemu se posebno ističe da se iznosi indirektnih poreza koji proizlaze iz samooporezivanja plaćaju u rokovima propisanim za svaki indirektni porez, dok je rok za plaćanje PDV-a koji je iskazan u mjesečnoj prijavi deseti u mjesecu za prethodno razdoblje, kako to propisuju odredbe člana 39. Zakona o PDV. Sud BiH je, također naveo da izvještaj o dugu, prema odredbi člana 40. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o prinudnoj naplati indirektnih poreza, predstavlja vjerodostojnu ispravu na osnovu koje se obavlja izvršenje putem upravnog postupka prinudne naplate, a osnov prinudne naplate čini nalog za prinudnu naplatu i izvještaj o dugu jer proizvode iste pravne posljedice kao i rješenje suda o postupku prinudne naplate iz ukupne imovine dužnika. Prema stavu Suda BiH, to znači da postupak prinudne naplate počinje na osnovu Naloga kojeg je donijela tužena, a izvršenje se odnosi na cjelokupnu imovinu dužnika. Nadalje, Sud BiH je naveo nema osnova prigovor apelanta da je vijeće za upravne sporove povrijedilo pravila postupka iz razloga što je odluku donijelo bez održavanja rasprave, jer o upravnim stvarima sud rješava na nejavnoj sjednici, a samo zbog složenosti sporne stvari ili ako inače nađe da je zbog boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi javna rasprava, a održavanje javne rasprave nije izričito propisano navedenim Zakonom o upravnim sporovima, pa je stoga pravilno vijeće za upravne sporove ovog suda pobijanu odluku donijelo na bazi činjenica koje su pravilno utvrđene u upravnom postupku ne smatrajući da se radi složenosti sporne stvari. Na koncu, Sud BiH je zaključio da je neosnovana i tvrdnja apelanta da sud ne raspolaže dovoljnim znanjem i da je za potrebe razjašnjavanja činjenica u sporu bilo potrebno provesti ekonomsko vještačenje. Naime, prema zaključku Suda BiH, vijeće za upravne sporove je pravilno cijenilo sve navode apelanta istaknute kako u žalbi, tako i u tužbi, te utvrdilo da je tužena u provedenom upravnom postupku postupala u skladu sa odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza i Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, a kako se radi o postupku prinudne naplate to nije bilo nužno izvođenje dokaza vještačenjem od strane vještaka ekonomske struke, a vještačenje nije bilo predloženo u žalbenom postupku od strane apelanta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant smatra je sud bio dužan zakazati raspravu kako bi mu bilo omogućeno da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u prilog. Osim toga, apelant je istakao da sud ne raspolaže stručnim znanjem, te da je za razjašnjenje spornih činjenica u konkretnom predmetu bilo potrebno provesti ekonomsko vještačenje.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode koje je isticao ranije u postupku pred Sudom BiH, a koje navode je Sud BiH razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1656/17 (ZDI Produkt“ d.o.o. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio