Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3675/17 ("VOLTRON" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Zastara
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3675/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3675/17, rješavajući apelaciju "VOLTRON" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "VOLTRON" d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020514 17 Uvp od 15. augusta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "VOLTRON" d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020514 17 Uvp od 15. augusta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "VOLTRON" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halid Đulić advokat iz Tuzle, podnio je 30. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 020514 17 Uvp od 15. augusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke-presude kojom je u upravnom sporu odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim su potvrđene nižestepene upravne odluke, a kojima je naložena obustava transakcija preko računa apelanta kod poslovnih banaka.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je apelant je po službenoj dužnosti registrovan i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a, te su mu prava i obaveze po osnovu registracije utvrđene počev od 1. juna 2011. godine, a kako apelant nakon PDV registracije nije ispunio zakonsku obavezu podnošenja prijave samooporezivanja za porezne periode juni 2011. - august 2014. godine, poreski organi su po službenoj dužnosti rješenjem izvršili razrez poreske obaveze. Sud BiH je, također, naveo da je Grupa za prinudnu naplatu RC Tuzla, kao prvostepeni organ, pokrenula postupak prinudne naplate, a na osnovu podataka iz službene evidencije, tj. lzvještaja o dugu, te izdala naloge za prinudnu naplatu koji su apelantu uručeni dana 1. oktobra 2014. godine. Budući da apelant u propisanom roku od deset dana od uručenja navedenih naloga za prinudnu naplatu nije izmirio potraživani iznos, niti je za isti zatražio odgođeno plaćanje, to mu je od strane prvostepenog organa u smislu odredbe člana 45. Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, izdat nalog za pljenidbu imovine i prava u vrijednosti dovoljnoj da pokrije glavni dug, naknadni teret prinude, troškove postupka prinudne naplate i kamatu. Nadalje, Sud BiH je istakao da je u daljem toku postupka prinudne naplate, u smislu čl. 13. i 14.a Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, utvrđeno da apelant ima otvorena četiri bankovna računa koja su od ranije blokirana od strane drugih povjerilaca, iz kog razloga nije mogla biti obavljena pljenidba novčanih sredstava, pa je kod takvog stanja stvari, Grupa za prinudnu naplatu RC Tuzla rješenjem naložila obustava transakcija preko računa apelanta otvorenih kod nekoliko komercijalnih banaka, a kojim rješenjem je i ograničeno pravo apelanta kao dužnika da raspolaže sredstvima koja se nalaze ili se uplaćuju na navedene račune, kao i pravo da otvara nove račune do izmirenja obaveze u iznosu od 192.746 KM. Imajući u vidu sve naprijed istaknuto, kao i činjenicu da se u predmetnoj stvari radi o prinudnoj naplati indirektnih poreza, Sud BiH je zaključio da je osnovano pokrenut postupak protiv apelanta u svrhu namirenja duga prinudnim putem. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima o zastari duga, Sud BiH je istakao da je odredbama člana 35. Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza u stavu 1. propisano je da se postupak prinudne naplate ne može pokrenuti nakon pet godina po isteku roka za redovno plaćanje, dok je Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja u članu 38. stav 2. propisano da ako je zastarjelost prekinuta, novi rok zastarjelosti počinje teći od dana nakon prekinutog roka, a u članu 39. da apsolutna zastarjelost nastupa u svakom slučaju po isteku deset godina od dana kada je prvi put počela teći. U vezi sa navedenim, Sud BiH je zaključio da, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o razrezu obaveze za plaćanje PDV-a, a koji je od strane tužene utvrđen po službenoj dužnosti iz razloga što apelant nije ispunio zakonom propisanu obavezu podnošenja PDV prijava, te da su nalozi za prinudnu naplatu izdati 26. septembra 2014. godine, a odnose se na porezne periode od juna 2011. godine do augusta 2014. godine, kao i da su rješenja kojim je naložena obustava transakcija preko računa apelanta donesena 3. novembra 2014. godine, to je evidentno da u konkretnom slučaju nije protekao zakonom propisani rok od pet godina, odnosno da nije nastupila zastara. Također, Sud BiH je istakao da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima je regulisano pitanje kamate i kamatne stope, jer je nesporna činjenica da je tužena dužna da vodi postupke i primjenjuje propise iz oblasti indirektnog oporezivanja, a koji propisi su lex specialis u odnosu na sve druge propise, te da je tužena Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH kao i drugim propisima iz oblasti indirektnih poreza, ustanovljena kao jedini organ u Bosni i Hercegovini koji je nadležan za provođenje propisa o indirektnom oporezivanju, što znači da je tužena obavezna i nadležna da primijeni propise iz oblasti indirektnih poreza kojima je ova materija regulisana.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, osobito odredbe Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza. Također, apelant smatra da je predmetni dug zastario, te da tužena Uprava za indirektno oporezivanje BiH nije imala zakonskog osnova za prinudnu naplatu porezne obaveze. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na ličnu slobodu i sigurnost
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku razreza indirektnih poreza nije odlučivalo ni apelantovom pravu na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran lijek u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Sudom BiH, a koje navode je Sud BiH razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman