Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3621/17 (A. M., T. M., B. M., B. M., V. M. i B. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3621/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3621/17, rješavajući apelaciju Aleksandre Medić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aleksandra Medić, Tatjana Medić, Bojan Medić, Branislav Medić, Vanja Medić i Branka Medić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 112108 16 Rev od 15.
juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandra Medić, Tatjana Medić, Bojan Medić, Branislav Medić, Vanja Medić i Branka Medić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 25. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 112108 16 Rev od 15. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Zaštitni fond Federacije BiH) da im isplati, na ime priznatih potraživanja u likvidacionom postupku nad „Bosansko-njemačkim osiguranjem“ d.d. Tuzla, određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 15. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, propisano da se tim Zakonom u Federaciji osniva pravno lice pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), a da je stavom 2. istog člana propisano da je cilj tuženog plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajne nezgode koje su se dogodile nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. tog zakona. Nadalje, da je članom 16. navedenog zakona regulisano u kojim situacijama postoji obaveza tuženog da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH. Vrhovni sud je istakao da se saobraćajna nesreća, kojom je apelantima prouzrokovana šteta, dogodila 19. septembra 2004. godine, da je navedeni zakon stupio na pravnu snagu 26. aprila 2005. godine, a da je odredbom člana 26. stav 4. istog zakona propisano da će se tuženi osnovati u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog zakona. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da u vrijeme kad se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda tuženi nije bio osnovan, pa da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 15. stav 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, kada su zbog nedostatka pasivne legitimacije označenog tuženog odbili tužbeni zahtjev apelanata. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor apelanata da su nižestepeni sudovi trebali primijeniti odredbu člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev. Naime, ukazano je da do primjene odredbe člana 16. navedenog zakona dolazi samo u situacijama kada je ispunjen uslov iz odredbe 15. stav 2. istog zakona, dakle ako se saobraćajna nezgoda dogodila nakon početka rada tuženog, a da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila prije početka rada tuženog pa da nije bilo uslova za usvajanje tužbenog zahtjeva primjenom odredbi člana 16. navedenog zakona.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju povrijedili navedena prava apelanata primjenom člana 15. stav 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, jer prema tom članu niko nije odgovoran za njihovu štetu pošto u vrijeme štetnog događaja tuženi nije postojao. Apelanti su istakli da je „prema ranijem Zakonu o osiguranju imovine i osoba postojao Fond za naknadu štete na nivou Biroa osiguranja, tako da je Zaštitni fond F BiH morao preuzeti sva prava i obaveze ranijeg fonda za naknadu štete“, a da u važećem zakonu nije navedeno da tuženi preuzima sve obaveze ranijeg Fonda za naknadu štete, te da je namjerno propisano u „Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (član 15. stav 2.) da je cilj tuženog da plaća buduće štete samo da apelantima ne bi isplatili njihovu štetu“. Apelanti smatraju da je odredba člana
15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu navoda apelanata da je odredba člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon sam po sebi krši neka od ustavnih prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman