Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/17 („Petrol“ d.d. Ljubuški)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3440/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3440/17, rješavajući apelaciju „Petrol“ d.d. Ljubuški, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Petrol“ d.d. Ljubuški protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 012667 14 Rev od 9. maja 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Petrol“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 012667 14 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime pretrpljene štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora naknada štete koju apelant potražuje od tuženog za razdoblje od kada su zatvoreni njegovi prodajni objekti-benzinske crpke pa do podnošenja tužbe, iz razloga što apelant nije mogao obavljati djelatnost na prodajnim mjestima. Nadalje je istaknuto da su nižestepeni sudovi u cijelosti odbili tužbeni zahtjev, zaključivši da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnje tuženog i nastale posljedice, te da se, bez obzira na zabranu obavljanja djelatnosti apelantu, ne može zaključiti da je zabrana bila neopravdana, a posebno da je bila nezakonita, te da nije utvrđeno da je tuženi uzrokovao štetu apelantu, odnosno da ne postoji šteta u smislu odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je istakao da je apelant tokom postupka tvrdio da je Rješenjem glavnog kantonalnog inspektora (od 23. septembra 2008. godine), kojim mu je zabranjeno obavljanje trgovinske djelatnosti i upotreba prostora u prodajnim mjestima do pribavljanja rješenja o ispunjavanju zakonom propisanih uvjeta od nadležnog općinskog organa, došlo do neopravdanog i nezakonitog postupanja organa tuženog. U vezi s tim je navedeno da nasuprot apelantovim tvrdnjama, iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant nije dokazao da je zabrana obavljanja djelatnosti od strane nadležnog organa tuženog bila neopravdana i nezakonita zbog čega je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti. Naime, da iz izvedenih dokaza proizlazi da je nakon ponovno izvršene inspekcijske kontrole od strane Uprava za inspekcijske poslove (izvršene 27. jula 2010. godine) rješenjem istog organa zabranjeno apelantu da u predmetnim objektima obavlja trgovačku djelatnost i upotrebu poslovnih prostora do pribavljanja rješenja o ispunjavanju propisanih uvjeta od nadležnog općinskog organa, a u skladu sa odredbom člana 56. stav 1. Zakona o trgovini i čl. 112. i

114. Pravilnika o uvjetima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora za obavljanje trgovine. Vrhovni sud je konstatovao da kako je Uprava za inspekcijske poslove postupajući u skladu sa zakonom i sa svojim zakonskim ovlaštenjima, zabranila apelantu obavljanje djelatnosti u predmetnim objektima do ispunjavanja zakonom propisanih uvjeta, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da zabrana obavljanja djelatnosti nije bila neopravdana niti nezakonita (nižestepeni sudovi su to pojasnili na način da je za nastalu situaciju, vezanu za poslovanje i pribavljanje potrebne dokumentacije za obavljanje djelatnosti, isključivo odgovoran sam apelant, jer nije postupio sukladno pozitivnim zakonskim propisima, pa je sam odgovoran za nastalu štetu i njene posljedice, posebno jer nije preduzimao aktivnosti koje mu je Glavni inspektor nalagao po inspekcijskom pregledu i pošto nije poštivao ostavljene rokove za otklanjanje tih nedostataka). Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, da uopće nisu uzeli u obzir činjenice i dokaze koji idu u prilog apelantu, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da zabrana obavljanja djelatnosti apelantu od strane nadležnog organa tuženog nije bila neopravdana niti nezakonita, slijedom čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/17 („Petrol“ d.d. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio