Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2763/15 (E. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kazna
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Trajanje pritvora
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2763/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2763/15, rješavajući apelaciju Ese Macića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ese Macića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 002594 15 Krž 4 od 16. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Eso Macić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 002594 15 Krž 4 od 16. aprila 2015. godine. Osporenom odlukom, a nakon što je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4613/12, od 17. marta 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud..ba) Sud BiH je odlučio o primjeni blažeg zakona i apelantu preinačio odluku o kazni, odnosno preinačio presudu Suda BiH broj S1 1 K 002594 13 Krž 3 od 21. oktobra 2010. godine u navedenom dijelu.
2. Dakle, prije donošenja presude koja je osporena predmetnom apelacijom Ustavni sud je donio odluku AP-4613/12 kojom je (u dijelu relevantnom za konkretni predmet) utvrdio povredu prava apelanta iz II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te ukinuo presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 002594 13 Krž3 od 13. juna 2013. godine u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg krivičnog zakona. U navedenoj odluci, Ustavni sud je jasno naveo da ukidanje presude Suda BiH broj S1 1 K 002594 13 Krž3 od 13. juna 2013. godine u navedenom dijelu ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Istom odlukom odbijena je kao neosnovana apelacija apelanta podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 002594 13 Krž3 od 13. juna 2013. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
3. Nakon toga, Sud BiH donio je presudu S1 1 K 002594 14 Krž 4 od 16. aprila 2015. godine kojom je presudu Suda BiH od 21. oktobra 2010. godine preinačio u odnosu na primjenu krivičnog zakona i odluku o kazni pa je radnje za koje je apelant prvostepenom presudom oglašen krivim pravno kvalifikovao kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni KZ BiH i KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog zakona, za koje djelo ga je Sud BiH na osnovu navedene zakonske odredbe te čl. 33.,38. stav 1., i 41. KZ SFRJ osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 11. godina u koju mu se na osnovu člana
50. KZ SFRJ ima račuinati vrijeme provedeno u pritvoru, kao i na izdržavanju kazne po pravosnažnoj presudi Suda BiH od 15. novembra 2012. godine. U preostalom dijelu presuda Suda BiH broj S1 1 K 002594 13 Krž3 od 13. juna 2013. godine ostala je neizmijenjena.
4. U obrazloženju presude, nakon što je iznio istorijat predmeta, Sud BiH je postupajući po odluci Ustavnog suda AP-4613/12 održao javnu sjednicu na kojoj je apelant insistirao na primjeni odredbi KZ SFRJ i da apelantu ne može biti izrečena kazna u trajanju dužem od 8 godina, imajući u vidu ranije izrečenu kaznu i zakonski okvir iz KZ BiH i KZ SFRJ. Takođe, odbrana apelanta je izjavila da ostaje kod svih prigovora u pogledu navodnih povreda člana 6. Evropske konvencije.
5. Sud BiH je kratko opisao procesnu situaciju u kojoj se našao nakon ukidanja presude Suda BiH od 13. juna 2013. godine, te je citiralo u relevantnom dijelu Odluku AP-4613/12 (tačka 76) te zaključio da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost presude Suda BiH u pogledu krivičnog djela i krivice apelanta za radnje za koje je oglašen krivim. U skladu sa mogućnostima iz ZKP i odlukom AP-4613/12, Sud BiH je našao neophodnim ispitati pravilnost primjene KZ i odluku o kazni iz drugostepene presude, rukovodeći se odredbom člana 314. ZKP. Prilikom razmatranja primjene zakona, polazeći od stava koji je imao Sud BiH (u odluci koju je Ustavni sud ukinuo) ali i odluke AP-4613/12, Sud BiH je zaključio da treba primjeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga je utvrđeno da je apelant djelovao kao saizvršilac u činjenju radnji za koje je pravosnažno oglašen krivim te je radnje apelanta kvalifikovalo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona.
6. Prilikom odmjeravanja kazne Sud BiH je naveo da je obavezan da se kreće u okviru zakonskog raspona propisanog odredbom člana 142. KZ SFRJ, te je imao u vidu svrhu kažnjavanja kao i sve okolnosti da kazna bude manja ili veća koje navodi na stranici 11 (tač. 24.,25. i 26). Takođe Sud BiH navodi da je neosnovan stav odbrane da bi kazna duža od 8 godina predstavljala novu povredu, jer kazna ne može biti izražena prostom matematičkom radnjom, i tako se ne bi zadovoljio princip indivudualizacije kazne. Stoga je kazna apelanta preinačena na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
7. Apelant ističe povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. a) i c) Evropske konvencije kao i povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 7. Evropske konvencije. U pogledu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelant ističe da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda AP- 4613/12 nije pušten na slobodu, a nije bilo sudske odluke (jer je presuda Suda BiH ukinuta) za zadržavanje apelanta u zatvoru. U tom pravcu, u obrazloženju apelacije apelant navodi akt Suda BiH (rješenje broj S1 1 K 002594 15 Krž 4 od 2. aprila 2015. godine) kojim je odbijen zahtjev apelanta za prekid izdržavanja kazne. Nadalje, apelant veoma opširno navodi povrede prva na pravično suđenje učinjene u toku donošenja prvostepene i drugostepene presude, zaključke suda u ovim odlukama, ocjenu dokaza, primjenu materijalnog prava i ostalo uz pozivanje na sudsku praksu. Apelant se žali na način kako je primjenjen KZ i odmjerena kazna apelantu (od 11 godina, umjesto najviše 8 kako apelant navodi) i da se sud nije upustio u ponovnu ocjenu činjenica, čime je apelanta stavio u diskriminirajući položaj u odnosu na druge optužene i osuđene pred sudovima BiH, a čime je povrijeđeno apelantovo pravo na član 6. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. Apelant je tražio da Ustavni sud ukine presudu Suda BiH od 16. aprila 2015. godine, da apelanta pusti iz zatvora da utvrdi povredu člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4., kao i člana 5 stav 1. tač. aici stav 4., člana 6., 13. i 14. Evropske konvencije. člana II/3.d) i II/4 i člana 5., 13. i 14. Evropske konvencije, kao i da se apelantu isplati naknada od 3000 KM na ime kompenzacije za nezakoniti pritvor i diskriminaciju, kao i 957 KM na ime troškova apelacije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Međutim, prije razmatranja konkretne apelacije, a polazeći od navoda iz apelacije u odnosu na povrede koje su apelantu počinjene (kako apelant navodi), radi definisanja pitanja koja će razmotriti predmetnom odlukom, a koja su pokrenuta apelacijom, Ustavni sud primjećuje sljedeće.
12. Apelant je ukazao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost jer nije pušten iz zatvora nakon odluke Ustavnog suda AP-4613/12. Ne ulazeći dalje u ispitivanje ovih navoda, Ustavni sud konstatuje da je predmet osporavanja apelacijom presuda Suda BiH broj S1 1K 002594 15 Krž 4, koja se nije bavila pitanjem puštanja apelanta iz zatvora. Naime, njegov zahtjev da se pusti iz pritvora odbijen je rješenjem od 2. aprila 2015. godine, ali u apelaciji nije navedeno da je predmet osporavnja navedeno rješenje, već isključivo presuda Suda BiH od 16. aprila 2015. godine. Stoga, Ustavni sud primjećuje da se osporena presuda ni na koji način ne pokreće pitanje puštanja apelanta iz zatvora, te isto pitanje Ustavni sud ne nalazi za potrebno detaljnije razmatrati. Isto se odnosi na apelantove navode o diskriminaciju u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
5. Evropske konvencije.
13. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je najveći dio apelacije posvećen navodima o povredi prava na pravično suđenje odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, ocjeni dokaza i drugo u odnosu na „prvostepenu“ i „drigostepenu“ presudu. Ustavni sud primjećuje da su u odnosu na ova pitanja (u odnosu na prvostepenu presudu od 15. novembra 2012. godine i drugostepenu presudu od 13. juna 20123. goidne) navodi apelanta razmotreni u Odluci AP-4613/12, te je Ustavni sud utvrdio da nije povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kako pravilno ističe i Sud BiH u osporenoj presudi, te Ustavni sud u ovom dijelu upućuje na svoj zaključak dat u odluci AP-4613/12, koji ne treba ponovo ponavljati.
14. Dakle, konkretna apelacija jedino otvara pitanje odluke o kazni, odnosno Ustavni sud će ispitati navod apelanta o pogrešnoj primjeni odredbi KZ u vezi sa odlukom o kazni, jer apelant cijeni, imajući u vidu raniju presudu (koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda, a kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 13. godina) da je pravilnom primjenom odredbi KZ Sud BiH trebao izreći apelantu kaznu zatvora u maksimalnom trajanju od 8. godina.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio visinu kazne. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba KZ SFRJ u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, te iznosi lični „matematički izračun“ kolika mu je kazna trebala biti izrečena primjenom blažeg zakona, odnosno odredbi KZ SFRJ.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Osim navodenog, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda, koji je i sam preuzeo (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 18. jula 2013. godine, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08) u svojim brojnim odlukama, a koji se ticao primjene blažeg zakona (u predmetima u kojima je utvrđena povreda člana 7. Evropske konvencije), a u kojima je Evropski sud analizirao visinu izrečenih kazni prema KZBiH i kazni koje su aplikantima eventualno mogle biti izrečene prema KZSFRJ, nakon čega je zaključio da je, s obzirom na mogućnost izricanja kazne zatvora u kraćem trajanju, za aplikante povoljniji KZSFRJ. Međutim, Evropski sud je, dalje, naveo da su kazne koje su izrečene aplikantima bile unutar raspona kažnjavanja koji je propisan i KZSFRJ i KZBiH i da se, stoga, ne može sa sigurnošću tvrditi da bi ijedan od aplikanata bio blaže kažnjen da je primijenjen KZ SFRJ iz 1976. godine. Stoga u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su navodi apelanta neosnovani, odnosno ukazuje da primjena KZ SFRJ kao blažeg zakona „po automatizmu“ ne znači nužno (i) da mora postojati bilo kakva razlika u izrečenim presudama (unutar zakonskih mogućnosti), o čemu je odlučio redovni sud dajući za odluku o kazni adekvatno obrazloženje.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman